- Slovenia should immediately unblock the negotiating chapters;
- A panel of three wise men should be appointed to decide on the method of solving the dispute
- The panel would be appointed in the following way. Slovenia and Croatia should agree to nominate one person of undisputed credibility to the panel, who shall not be a citizen or resident of either Slovenia or Croatia. The two shall agree, by mutual consent about the third member;
- The panel of Three Wise Men should decide before which international court, tribunal, arbitration or other dispute solving mechanism should the dispute be brought;
- Slovenia and Croatia should commit to accept, legally and politically, the decision of both, Three Wise Men and of the tribunal of their choice.
Dec 21, 2008
Could this be a solution?
After having seen the direction in which the so-called "national interest" is heading, let me suggest an alternative way how to get out of the Slovenian-Croatian meta-dispute.
What is "national interest"?
Slovenian president Mr. Danilo Türk in an attempt to justify Slovenia in blocking accession negotiations with Croatia due to a territorial dispute recently said that the decision to block was necessary for protection of Slovenian national interest.
Let us read something about national interest:
Second, expression "national interest" is absent from EU legal vocabulary. Try to type expression "national interest" into EUR-LEX search engine.
Or, let us try with a softer definition of "national interest" - public policy. Well, the European Court of Justice, in its standing case law defines it in the following way:
"Reliance by a national authority on the concept of public policy presupposes, in any event, the existence, in addition to the perturbation of the social order which any infringement of the law involves, of a genuine and sufficiently serious threat to one of the fundamental interests of society." (see e.g. Case C-50/06, European Court reports 2007 Page I-04383)
Or is it maybe that national interest of any European state, member or candidate, would be better served by setting aside territorial claims and keeping-up to the basic values of the European Union?
Let us read something about national interest:
Second, expression "national interest" is absent from EU legal vocabulary. Try to type expression "national interest" into EUR-LEX search engine.
Or, let us try with a softer definition of "national interest" - public policy. Well, the European Court of Justice, in its standing case law defines it in the following way:
"Reliance by a national authority on the concept of public policy presupposes, in any event, the existence, in addition to the perturbation of the social order which any infringement of the law involves, of a genuine and sufficiently serious threat to one of the fundamental interests of society." (see e.g. Case C-50/06, European Court reports 2007 Page I-04383)
Or is it maybe that national interest of any European state, member or candidate, would be better served by setting aside territorial claims and keeping-up to the basic values of the European Union?
Dec 19, 2008
Slovenia is undermining the idea of the founding fathers
"Europe will not be made all at once, or according to a single plan. It will be built through concrete achievements which first create a de facto solidarity." reads the Schumann Declaration of May 9, 1950.
That solidarity has been the essence of European integration during more then 50 years. Europe's identity resurrected from the ashes of the WWII and started to be construed towards common European values. Embracement of those values assumes renouncement of selfish national interests as a token of building a common European future. Those values are enshrined in Art. 6 of the EU Treaty and have become an inextricable part of acquis communautaire. They are also made part of Stabilisation and Association Agreements as their essential element and condition for accession to the EU.
European Union committed to open the door for membership of states of South East Europe once they meet membership criteria. With that aim in view negotiations with Croatia are underway. Yet, on December 18., 2008 Slovenia blocked opening or closing of 10 negotating chapters, due to the territorial dispute between the two countries. The Slovenian move is seriously calling in question the Commission-set date for completing the technical negotiations by the end of the term of the Commission in 2009.
Croatia is not blocked because of her failure to comply with negotiating benchmarks or membership requirements, but for a selfish urge of Slovenia to have an upper hand in the territorial dispute with Croatia.
This opinion is not about the territorial dispute. It will be settled in a court of law or another international tribunal where one of the litigants will win and another loose and the loosing party will accept the outcome. What this opinion is about is an unprecedented and distructive move of Slovenia to reject the solution proposed by the French presidency, and to condition accession of a candidate country by imposing its unilateral views on the other party in the dispute.
It is Europe I am talking about. The Europe, envisaged by its founding fathers, who counted on solidarity as a token of common future. The Europe where border disputes are despised and set aside and those who invoke them marginalized and exposed to shame.
Europe should construe its identity against negative historic experiences. Against fascism, communism and populist nationalism. All the mentioned historic ideologies have territory and national sovereignty in their core.
European Union must not succumb Slovenian populist demands. Slovenia should be told that the position of her government misfits European union. Even worse, it jeopardizes both its internal fundaments and its external policy. European union has invested enormous efforts in order to stabilize the Balkans. A clear result of those efforts can be seen in slow but steady progress of all countries of the Western Balkans towards the EU. Slovenia is already a Member State, Croatia is negotiating membership, Macedonia is a candidate country. Montenegro just applied for the membership.
If Slovenian claim is accepted as a legitimate one by the 26, it will destroy the moral underpining of Europe to act in the region and it will fuel territorial claims which are not in short supply, among candidate and potential candidate countries. Needles to describe the potential of destruction.
Slovenian blocade has to be put to an end at once! This is an appeal to Europeans not to accept populist territorial claims that Slovenian government smuggled into the negotiating process.
Siniša Rodin
Jean Monnet Chair
University of Zagreb, Faculty of Law
P.S. Dec. 19, 2008.
As reported by Slovenian press, Slovenian president Mr. Danilo Türk said that the decision of the Slovenian Government was "neccessary for protection of national interests." Danilo Türk: "Odločitev slovenske vlade glede Hrvaške je nujna za obrambo nacionalnih interesov"
What national interests is Mr. Türk talking about? Territorial interests? Europe has been through too many tragic historic conflicts that were based on that kind of logic. European Union was created to put an end to the zero-sum game where protection of national interest of one state is served only where the Others lose. Territorial disputes have no place in the EU, nor in the membership negotiations.
That solidarity has been the essence of European integration during more then 50 years. Europe's identity resurrected from the ashes of the WWII and started to be construed towards common European values. Embracement of those values assumes renouncement of selfish national interests as a token of building a common European future. Those values are enshrined in Art. 6 of the EU Treaty and have become an inextricable part of acquis communautaire. They are also made part of Stabilisation and Association Agreements as their essential element and condition for accession to the EU.
European Union committed to open the door for membership of states of South East Europe once they meet membership criteria. With that aim in view negotiations with Croatia are underway. Yet, on December 18., 2008 Slovenia blocked opening or closing of 10 negotating chapters, due to the territorial dispute between the two countries. The Slovenian move is seriously calling in question the Commission-set date for completing the technical negotiations by the end of the term of the Commission in 2009.
Croatia is not blocked because of her failure to comply with negotiating benchmarks or membership requirements, but for a selfish urge of Slovenia to have an upper hand in the territorial dispute with Croatia.
This opinion is not about the territorial dispute. It will be settled in a court of law or another international tribunal where one of the litigants will win and another loose and the loosing party will accept the outcome. What this opinion is about is an unprecedented and distructive move of Slovenia to reject the solution proposed by the French presidency, and to condition accession of a candidate country by imposing its unilateral views on the other party in the dispute.
It is Europe I am talking about. The Europe, envisaged by its founding fathers, who counted on solidarity as a token of common future. The Europe where border disputes are despised and set aside and those who invoke them marginalized and exposed to shame.
Europe should construe its identity against negative historic experiences. Against fascism, communism and populist nationalism. All the mentioned historic ideologies have territory and national sovereignty in their core.
European Union must not succumb Slovenian populist demands. Slovenia should be told that the position of her government misfits European union. Even worse, it jeopardizes both its internal fundaments and its external policy. European union has invested enormous efforts in order to stabilize the Balkans. A clear result of those efforts can be seen in slow but steady progress of all countries of the Western Balkans towards the EU. Slovenia is already a Member State, Croatia is negotiating membership, Macedonia is a candidate country. Montenegro just applied for the membership.
If Slovenian claim is accepted as a legitimate one by the 26, it will destroy the moral underpining of Europe to act in the region and it will fuel territorial claims which are not in short supply, among candidate and potential candidate countries. Needles to describe the potential of destruction.
Slovenian blocade has to be put to an end at once! This is an appeal to Europeans not to accept populist territorial claims that Slovenian government smuggled into the negotiating process.
Siniša Rodin
Jean Monnet Chair
University of Zagreb, Faculty of Law
P.S. Dec. 19, 2008.
As reported by Slovenian press, Slovenian president Mr. Danilo Türk said that the decision of the Slovenian Government was "neccessary for protection of national interests." Danilo Türk: "Odločitev slovenske vlade glede Hrvaške je nujna za obrambo nacionalnih interesov"
What national interests is Mr. Türk talking about? Territorial interests? Europe has been through too many tragic historic conflicts that were based on that kind of logic. European Union was created to put an end to the zero-sum game where protection of national interest of one state is served only where the Others lose. Territorial disputes have no place in the EU, nor in the membership negotiations.
Dec 17, 2008
Retaliatorne mjere temeljem Sporazuma o Stabilizaciji i pridruživanju
Siniša Rodin
Pretpostavke na kojima temeljim ovu analizu (vidi prethodne postove) su slijedeće:
Kako izvješćuje Jutarnji list, Slovenija uvjetuje otvaranje i zatvaranje određenog većeg broja pregovaračkih poglavlja u pristupnim pregovorima za članstvo Hrvatske u EU prethodnim rješavanjem bilateralnog spora teritorijalne naravi s Hrvatskom. O ovome je bilo riječi u dva prethodan posta na ovom blogu. Ovdje ću se pozabaviti pitanjem može li Hrvatska, pravno gledano, uzvratiti određenim retaliatornim mjerama koje bi bile zakonite u smislu međunarodnog prava i Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Pretpostavke na kojima temeljim ovu analizu (vidi prethodne postove) su slijedeće:
- SSP je nerazdvojni dio procesa pridruživanja Hrvatske EU;
- SSP valja interpretirati u svjetlu Bečke konvencije o pravu ugovora, posebice u skladu s normama iz Čl. 31 temeljem kojih se SSP ima interpretirati temeljem naknadnih akata i prakse stranaka;
- Takvi naknadni akti i praksa, posebice odluke institucija EU kojima se kao ishod pregovora predviđa članstvo Hrvatske u EU, definiraju SSP kao međunarodni ugovor koji predstavlja predpristupni instrument;
- Blokada pregovora iz bilateralnih razloga (razloga koji nisu dio acquisa niti spadaju u doseg Osnivačkih ugovora) predstavlja mala fide provedbu SSP-a na koju se primjenjuje Čl. 120 SSP-a;
- Čl. 120 SSP-a predviđa da u slučaju da ako jedna od stranaka smatra da je druga stranka propustila ispuniti neku obvezu iz ovoga Sporazuma, ona može poduzeti odgovarajuće mjere;
- Te mjere mogu biti usko skrojene kako bi se usmjerile upravo na onaj problem koji je doveo do povrede, odnosno, mogu biti usmjerene isključivo protiv Slovenije;
- Prije prihvaćanja takvih mjera, potrebno je poduzeti određene prethodne korake, prvenstveno, obavijestiti o problemu Vijeće Stabilizacije i pridruživanja.
Koje mjere stoje Hrvatskoj na raspolaganju? Načelno, bilo koja mjera koja predstavlja suspenziju određenih odredbi SSP-a i koja će najučinkovitije dovesti do otklanjanja povrede ugovora.
Primjerice, jedna od takvih mjera mogla bi biti izuzeće državljana Slovenije od opće liberalizacije tržišta nekretnina u odnosu na građane EU koje je predviđeno za 1. veljače 2009. godine. Tako bi hrvatska vlada mogla odlučiti da građani svih država članica osim Slovenije mogu stjecati nekretnine u RH pod jednakim uvjetima kao i hrvatski državljani, dok bi se za slovenske državljane zadržao neki restriktivniji oblik stjecanja, tako dugo dok ne odklone blokadu pregovora. Slične mjere moguće su i u drugim područjima. Npr. u području slobode kretanja dobara, moguće je suspendirati bescarinski režim za dobra porijeklom iz Slovenije, a zadržati ga u pogledu dobara iz svih drugih država članica. Izbor retaliatornih mjera je širok i moguće je upotrijebiti one koje najučinkovitije ostvaruju njihov cilj.
Navedene mjere ne bi predstavljale povredu međunarodnog prava niti SSP-a ali bi politički zaoštrile situaciju. Također, predstavljale bi presedan, jer do sada ni jedna država kandidatkinja nije posizala za njima.
Dec 15, 2008
Lisabonski sporazum, pristupanje Hrvatske EU i bilateralni spor sa Slovenijom
Siniša Rodin
Činjenica da je Europska komisija objavila mogućnost završetka pregovora o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji do kraja 2009.[1] , što je Vijeće ministara uzelo na znanje, [2] nagovijestila je da su glavni politički problemi riješeni, te da dovršetak pregovora ovisi isključivo o sposobnosti Hrvatske da ispuni kriterije za članstvo. The Economist od 10. prosinca [3], ipak navodi četiri skupine problema s kojima će se Hrvatska susresti u preostalim dionicama pregovora: slovenski zahtjevi, organizirani kriminal, suradnja s ICTY i zamor država članica od proširenja. Na ovom mjestu osvrnuti ću se na rješavanje odnosa s Republikom Slovenijom, što The Economist opisuje kao najmanje problematično, dok se iz Hrvatske perspektive, čini upravo suprotno.
Zahtjevi Republike Slovenije za nastavak pregovora
Neposredno prije sastanka Europskog vijeća održanog u Briselu 11. i 12. prosinca 2008. situacija je slijedeća. Republika Slovenija uvjetuje davanje svog pristanka na otvaranje, odnosno zatvaranje, većeg broja pregovaračkih poglavlja prihvaćanjem od strane Hrvatske određenih uvjeta koje je Slovenija jednostrano formulirala. Ti se uvjeti ne odnose na stvarni sadržaj pregovora, odnosno, nalaze se izvan dosega Osnivačkih ugovora EU i izvan dosega pravne stečevine EU, te se stoga smatraju bilateralnim pitanjem Hrvatske i Slovenije. Francusko predsjedništvo EU formulira kompromisni prijedlog prema kojemu Hrvatska mora dati izjavu da ničime ne prejudicira buduće rješenje graničnog spora između Hrvatske i Slovenije, što Hrvatska prihvaća, a Slovenija ne. Predsjednik vlade Republike Slovenije Borut Pahor, nakon toga odbija francuski prijedlog. Kako prenosi web portal www.index.hr, ukoliko se slovenski uvjeti ne ispune, „neće biti ni otvaranja ostalih pregovaračkih poglavlja u pristupnim pregovorima Hrvatske s EU tj. Hrvatska bi se našla u mrtvim pregovaračkim vodama. Sanaderu je poručio da s njim telefonski nema o čemu razgovarati i reći mu više od onoga što je rekao pred medijima.“ Ovakav stav slovenske vlade praktično znači usporavanje pregovora o članstvu u puževu brzinu, te potpuno neizvjestan ishod.
Međutim, do obrata dolazi na press konferenciji predsjednika Francuske, g. Nicolasa Sarkozyija gdje, kako izvješćuje više izvora, [4] dolazi do formuliranja rješenja prema kojemu bi se pitanje irskog referenduma o ratifikaciji Lisabonskog ugovora i jamstava koja je Europska unija spremna dati Irskoj kako bi ponovila referendum tijekom 2009. godine, integriralo kao protokol Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Ovaj prijedlog ima značajne pravne i političke posljedice na koje ću se osvrnuti u nastavku teksta.
Pravo primjenjivo na odnose Hrvatske i Europske unije prije članstva
Hrvatska i Europska unija, u sadašnjem razdoblju prije članstva Hrvatske u toj međunarodnoj organizaciji, svoje odnose uređuju međunarodnim pravom. U okviru pravnog poretka međunarodnog prava zaključen je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (dalje u tekstu SSP), koji je na snazi i koji uređuje odnose Hrvatske i EU prije članstva, kao i određenu mjeru ekonomske liberalizacije, u svrhu uključivanja hrvatske u „najpotpunijoj mogućoj mjeri u političku i ekonomsku maticu Europe“. [5] Sam po sebi, SSP ne predviđa izričito pristupanje Hrvatske u članstvo EU, ali se ta intencija može izvesti temeljem općih pravila interpretacije međunarodnih ugovora, [6] iz konteksta ugovora, tj. iz kasnije prakse primjene ugovora koja predstavlja sporazum stranaka o njegovoj interpretaciji. Primjeri takve prakse su mnogobrojni i moguće ih je pronaći u aktima Europske unije kojima se jasno izražava namjera primanja Republike Hrvatske u članstvo, poput predpristupnog partnerstva, [7] ali i općih pravila međunarodnog prava o bona fide pregovaranju. Ukratko, Europska unija pregovara s Hrvatskom o članstvu u dobroj vjeri, u skladu s čitavim nizom akata koji su prihvaćeni u tom kontekstu.
Na putu prema članstvu Republika Hrvatska, kao i svaka druga država kandidatkinja, mora ispuniti čitav niz obaveza. Te su obaveze propisane tzv. Kopenhaškim kriterijima iz 1993. [8] i Madridskim kriterijima iz 1995. godine, [9] te politikom uvjetovanja iz 1997.[10] Jedna od posljedica kršenja spomenutih obaveza može biti suspenzija pregovaračkog procesa, pri čemu svaka država članica može uskratiti suglasnost za otvaranje, odnosno otvaranje jednog ili više pregovaračkih poglavlja. Međutim, pri tome je, smatram, potrebno razlikovati obaveze koje pristupajuća država ima prema Europskoj uniji i njenoj pravnoj stečevini i bilateralna pitanja koja su izvan dosega prava EU i Osnivačkih ugovora. Dok neispunjavanje prvo navedenih obaveza može dovesti do opravdanog blokiranja pregovaračkog procesa, njegova blokada iz čisto bilateralnih razloga ne može biti opravdana pravom EU, niti međunarodnim pravom. Takvo bilateralno pitanje je i pitanje razgraničenja između Hrvatske i Slovenije. [11] Iz rečenoga se jasno zaključuje da blokada pregovora o pristupanju do koje bi došlo zbog toga što jedna država članica ističe kao uvjet bilateralna pitanja koja nemaju veze niti s pregovorima o članstvu, niti sa SSP-om, dovodi u pitanje dobru vjeru Europske unije u pregovorima, kao i ispunjenje obaveza koje je Unija preuzela SSP-om.
U takvoj situaciji moguće je pozvati se na Čl. 120 SSP-a koji propisuje:
1. Stranke će poduzeti sve opće ili posebne mjere koje su potrebne za ispunjavanje svojih obveza prema ovomu Sporazumu. One će se pobrinuti da se postignu ciljevi utvrđeni ovim Sporazumom.
2. Ako jedna od stranaka smatra da je druga stranka propustila ispuniti neku obvezu iz ovoga Sporazuma, ona može poduzeti odgovarajuće mjere. Prije toga, osim u slučajevima od osobite žurnosti, dostavit će Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje sve relevantne informacije koje su potrebne za temeljito ispitivanje situacije radi pronalaženja rješenja koje je prihvatljivo strankama.
3. Pri odabiru mjera prednost se mora dati onim mjerama koje najmanje narušavaju provedbu ovoga Sporazuma. O tim se mjerama odmah obavještava Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje i one će biti predmetom konzultacija unutar Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, ako to druga stranka zatraži.
Tako je temeljem međunarodnoga prava, prava EU primjenjivog na primanje u članstvo novih država (npr. Čl. 6 UEU), te temeljem SSP-a, u odnosima između Hrvatske i EU nastala slijedeća dinamika.
Pod pretpostavkom da SSP interpretiran u svjetlu svih drugih akata koje su prihvatile ugovorne strane, predstavlja pravnu osnovu za članstvo u EU, blokiranje pristupnih pregovora iz razloga koji su bilateralne naravi moguće je okarakterizirati kao mala fide ispunjavanje međunarodnih obaveza i povredu međunarodnog prava općenito, kao i Čl. 120 SSP-a posebice. Čak ukoliko bismo uzeli da SSP sam po sebi ne stvara obaveze pregovaranja s ciljem primitka Hrvatske u članstvo EU, takve se obaveze mogu izvesti iz pravnih akata EU i Hrvatske prihvaćenih tijekom procesa pregovaranja. Mogući sporovi mogu se rješavati konvencionalnim metodama rješavanja međunarodnih sporova, međutim, zbog vremenske dimenzije pregovaračkog procesa čiji je završetak Komisija predvidjela u 2009. godini, razrješenje spora u postupku međunarodnog rješavanja sporova ne bi bilo učinkovito pravno sredstvo. Na taj je način Hrvatska dovedena pred odluku hoće li prihvatiti unilateralne zahtjeve Republike Slovenije i na taj način omogućiti nastavak pregovaračkog procesa, ili će insistirati na bona fide pregovaranju, što bi moglo blokirati taj proces na duže vrijeme. Budući da svaka država članica može uskratiti suglasnost na otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja, pregovori o pristupanju nastavljaju se u sjeni slovenskog veta.
Nova podjela karata - povezivanje „Irskog kompromisa“ i Ugovora o pristupanju Hrvatske
Europska unija nije prihvatila shvaćanje Republike Slovenije kao europsku pregovaračku poziciju. Upravo suprotno, Europska komisija, Europsko vijeće i predsjedništvo EU, smatraju da je riječ o bilateralnom pitanju koje je potrebno riješiti izvan pregovora o pristupanju EU.
Slijedom takvog shvaćanja, nakon što je francusko predsjedništvo EU predstavilo svoj plan za rješavanje bilateralnog problema Hrvatske i Slovenije, prema kojemu bi Hrvatska posebnom izjavom deklarirala da ničime u okviru pregovora ne prejudicira rješavanje graničnog spora.
Nakon što je Hrvatska taj plan prihvatila, a Slovenija odbila, Europsko vijeće održano 11. i 12. prosinca 2008. u Briselu ostvarilo je nekoliko izuzetno značajnih zaključaka kojima se Hrvatska ne spominje izričito, ali se, bez obzira na tu činjenicu, na pregovore o članstvu baca potpuno novo svjetlo. To novo svjetlo proizlazi iz, čini se, političke volje Europskog vijeća da ostvari brzu dinamiku pregovora i moguće članstvo Hrvatske u uniji pred kraj 2010. ili početkom 2011. godine.
U tom kontekstu, zaključak Europskog vijeća od posebnog interesa je zaključak kojime se Republici Irskoj pružaju posebna, izričito navedena, jamstva koja omogućuju ponavljanje referenduma o ratifikaciji Ugovora iz Lisabona. Ta su jamstva slijedeća:
- jamstvo da Ugovor iz Lisabona ne može širiti nadležnosti Unije u području oporezivanja;
- jamstvo da Ugovor iz Lisabona neće utjecati na sigurnosnu i obrambenu politiku država članica, a posebice ne na tradicionalnu irsku politiku neutralnosti; te
- jamstvo da Ugovor iz Lisabona neće utjecati na odredbe Irskog ustava koje uređuju pravo na život, obrazovanje i obitelj; [12]
- jamstvo da će se posebnim aranžmanom zadržati pravilo da svaka država članica ima jedno mjesto u Europskoj komisiji.
Navedena jamstva omogućila bi ponovno održavanje referenduma o ratifikaciji Ugovora iz Lisabona u Irskoj, do kraja mandata Europske komisije 2009. godine.
Što se tiče pregovora o članstvu Republike Hrvatske u EU, oni se u zaključcima Europskog vijeća ne spominju, ali kako izvješćuju ranije navedeni izvori, [13] g. Sarkozy je u izjavi za tisak, održanoj neposredno nakon zaključenja summita rekao slijedeće:
„Predstavili smo kompromis koji ne mora na novu rafitikaciju kod svih članica. Neće biti promjena Lisabonskog sporazuma. Kako bi političke obveze 26 zemalja članica prema Irskoj i pravno osigurali, obvezali smo se da ćemo kod idućeg proširenja 2010. ili 2011. godine, a to će biti vjerojatno Hrvatska koja će nam pristupiti, kod tog događaja potreban nam je novi Pristupni sporazum koji moraju ratificirati 27 zemalja članica, jer će nakon toga Unija imati 28 članica i tome bi se Pristupnom sporazumu Hrvatske dodao Irski protokol uz povećanje broja zastupnika u Europskom parlamentu.“
Iako u ovom trenutku narav sporazuma o kojemu govori g. Sarkozy nije potpuno jasna, riječi „obvezali smo se“ koje se koriste u izjavi upućuju na neformalni dogovor šefova država i vlada država članica u ili na marginama Europskog vijeća. Takvi sporazumi, iako neformalne naravi, imaju snagu političke obaveze, te ih države nisu sklone kršiti.
Drugo, citirana izjava jasno upućuje da se jamstva koja je Europska unija dala Republici Irskoj moraju iz političkih obaveza pretvoriti u pravna jamstva, te da će to biti riješeno protokolom koji se pridodaje Ugovoru o pristupanju. Ovakvo rješenje stvara potpuno novu situaciju u odnosima između Hrvatske i Slovenije, vezano uz slovensku blokadu pregovora. Ukratko, ustraje li Slovenija na blokadi pregovora, neće biti Ugovora o pristupanju Hrvatske EU, a isto tako niti jamstava za Republiku Irsku. Takva situacija je potpuno neprihvatljiva za preostalih 26 država članica, što Sloveniju stavlja pod izuzetno velik pritisak.
U takvim okolnostima, blokiranje otvaranja i zatvaranja poglavlja za Sloveniju postaje besmisleno, budući da će politički pritisak Komisije i 26 država članica postati nepodnošljiv, kako bi se pregovori dovršili najkasnije do provedbe novog referenduma u Irskoj i ratifikacije Lisabonskog ugovora. Opstrukcija pregovora pretvorila bi se u opstrukciju Lisabonskog ugovora.
Ipak, Slovenija ima na raspolaganju još jedno snažno oružje kojime može ugroziti pristupanje Hrvatske EU. Riječ je o zakonodavnom referendumu u Sloveniji, temeljem Čl. 90 Ustava Republike Slovenije. [14] Naime, ratifikacija međunarodnih ugovora rješava se zakonom o ratifikaciji, pa je tako i za potrebe ratifikacije Ugovora o pristupanju Hrvatske potrebno donijeti zakon o ratifikaciji. Takav zakon moguće je uvjetovati raspisivanjem referenduma koji uređuje Čl. 90 Ustava Republike Slovenije. Za pretpostaviti je da bi takav referendum bio organiziran nakon ratifikacije Ugovora iz Lisabona i nakon što on stupi na snagu, ali prije nego što Irska dobije obećana jamstva.
Moguće je nekoliko raspleta. Logični vremenski slijed bio bi najprije stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona, do čega će doći kada sve države članice deponiraju ratifikacijske isprave kod vlade Republike Italije koja je depozitar Osnivačkih ugovora te, nakon toga, ratifikacija Ugovora o pristupanju Hrvatske s Irskim protokolom koji sadrži jamstva za Irsku.
Isto tako, moguće je da Irska, ali i bilo koja druga država članica koja još nije ratificirala Ugovor iz Lisabona, [15] konačnu ratifikaciju Ugovora iz Lisabona provede, ili čak uvjetuje, istovremenom ratifikacijom Ugovora o pristupanju Hrvatske, odnosno, prethodnom ratifikacijom od strane Slovenije. Tako bi se izbjegla mogućnost da Lisabonski ugovor stupi na snagu a Slovenija blokira Ugovor o pristupanju Hrvatske.
Treće, budući da Ugovor o pristupanju uz 27 država članica i Europski parlament mora ratificirati i država koja pristupa u članstvo, Hrvatska dobiva instrument veta, kojime i sama može uvjetovati slovensku ratifikaciju Ugovora o pristupanju. Na taj način i Hrvatska može blokirati jamstva koja je dobila Irska, doduše, uz istovremenu blokadu vlastitog pristupanja EU, dok Slovenija ne ratificira Ugovor o pristupanju. Na taj bi način politički pritisak Komisije i 26 država članica usmjerio na Sloveniju. Ipak, za takvo što, bila bi nužna potreba barem još jedne države članice, koja bi mogla osigurati da se jamstva za Irsku naknadno ne izdvoje iz sadržaja Ugovora o pristupanju Hrvatske.
Na taj bi način Hrvatska, uz potporu francuskog i češkog predsjedništva Unije, mogla pokušati postići politički dogovor s barem jednom od četiri države koje još nisu u potpunosti provele ratifikacijski proces, kojime bi se moglo povezati konačno deponiranje ratifikacijske isprave Ugovora iz Lisabona kod vlade Republike Italije koja je depozitar osnivačkih ugovora, s dovršenjem postupka ratifikacije Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske.
Zaključak
Nakon sastanka Europskog vijeća od 11.-12. prosinca 2008. pozicija Republike Slovenije prema Hrvatskoj je znatno oslabila. To se naročito vidi iz potpunog gubitka političke podrške za europeizaciju graničnog spora i njegovo definiranje, od većine država članica, kao bilateralnog, odnosno, nebitnog za pitanje pristupanja u članstvo. Politički dogovor o vezivanju ustupaka za Irsku s Ugovorom o pristupanju Hrvatske, čini napore Slovenije da blokira otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja besmislenima. Do odgode otvaranja i zatvaranja određenih pregovaračkih poglavlja će možda doći, ali nije politički održivo u roku dužem od šest mjeseci. Naime, kada se približi vrijeme za ratifikaciju Ugovora iz Lisabona i kada se pitanje jamstava za Irsku postavi u prvi plan, do čega bi moglo doći u trećem kvartalu 2009. godine, Slovenska pozicija postati će neodrživa, budući da će se suočiti s jakim pritiskom 26 država članica i Komisije da se pregovori s Hrvatskom privedu kraju po brzom postupku, kako bi se mogao provesti dogovor o kojemu je izvjestio Nicolas Sarkozy.
Ovome je potrebno dodati tri napomene. Kao prvo, ova analiza primjenjiva je ukoliko na ponovljenom referendumu u Irskoj, irski građani prihvate Lisabonski ugovor, osnažen jamstvima koja su prihvaćena 11. i 12. prosinca. Kao drugo, sve što je rečeno vrijedi pod pretpostavkom da Hrvatska ispuni sve preostale uvjete za članstvo u EU. Treće i konačno, Hrvatska ne bi trebala zauzeti trijumfalistički stav prema Sloveniji koja se našla u politički neodrživom položaju. Upravo suprotno, hrvatska i slovenska vlada trebaju zajednički potražiti put iz nastale situacije kako bi Slovenija spasila obraz, koliko ga se još uopće može spasiti, a Hrvatska nastavila pregovore prema članstvu u EU.
[1] COMMUNICATION FROM THE COMMISSION TO THE COUNCIL AND THE
EUROPEAN PARLIAMENT, Enlargement Strategy and Main Challenges 2008-2009, Brussels, 5.11.2008
COM(2008) 674 final, na str. 2: “Croatia is expected to reach the final phase of accession negotiations by the end of 2009 if it has taken the necessary preparatory steps.”
[2] PRESS RELEASE, 2914th Council meeting, General Affairs and External Relations, General Affairs
Brussels, 8 December 2008., na str. 13
[3] A long road, From the Economist Intelligence Unit ViewsWire, 10. prosinca 2008.
[4] Večernji list, internet izdanje od 12. prosinca 2008., Stojan de Prato, Summit EU: Blokira li Slovenija Hrvatsku, blokirat će i Lisabonski ugovor http://www.vecernji.hr/newsroom/news/international/3204291/index.do, posjećeno 12.12. 2008; web portal Euractiv, Lisbon Treaty revote linked to Croatia's EU entry, http://www.euractiv.com/en/future-eu/lisbon-treaty-revote-linked-croatia-eu-entry/article-178043, posjećeno 12.12. 2008.; i web portal Deutsche Welle, Povijesni summit EU-a s odlukama o Hrvatskoj, http://www.dw-world.de/dw/article/0,,3871335,00.html?maca=kro-TB_kro_jutarnji6-3073-xml-mrss, posjećeno 12. 12. 2008.
[5] OJ C 332 E/8, od 27. 11. 2001., preambula
[6] Vidi npr. Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora, Čl. 31: “A treaty shall be interpreted in good faith in accordance with the ordinary meaning to be given to the terms of the treaty in their context and in the light of its object and purpose.”
[7] Vidi npr. Council Decision 2004/648/EC on the principles, priorities and conditions contained in the European Partnership with Croatia, OJ 2004 L 297/19. Opsežno o SSP-u vidi S. Rodin, Croatia, in Steven Blockmans & Adam Lazowski (eds.), THE EUROPEAN UNION AND ITS NEIGHBOURS A LEGAL APPRAISAL OF THE EU’S POLICIES OF STABILISATION, PARTNERSHIP AND INTEGRATION, Asser, The Hague 2006, pp. 357-389
[8] Bull. EU 6-1993, point 13.
[9] As decided by the Madrid European Council in December 1995, ‘…the candidate country must have created the conditions for its integration through the adjustment of its administrative structures’. See Madrid European Council, 15 And 16 December 1995, Presidency Conclusions, pt. III.A.
[10] European Council Conclusions – Luxembourg, 29 April 1997, Guidelines on the Principle of Conditionality Governing the Development of the European Union’s Relations with Certain Countries of South-East Europe, Bull. EU 4-1997, point 2.2.1
[11] Da je riječ o bilateralnom pitanju potvrdio je i premijer Češke Republike Mirek Topolanek. Vidi http://www.dw-world.de/dw/article/0,,3871335,00.html?maca=kro-TB_kro_jutarnji6-3073-xml-mrss posjećeno 13. 12. 2008.
[12] CONSEIL EUROPÉEN DE BRUXELLES 11 ET 12 DÉCEMBRE 2008, CONCLUSIONS DE LA PRÉSIDENCE, Bruxelles, le 12 décembre 2008 “... aucune des dispositions du traité de Lisbonne ne modifie en quoi que ce soit, pour aucun État membre, l'étendue ou la mise en oeuvre des compétences de l'Union dans le domaine fiscal; le traité de Lisbonne n'affecte pas la politique de sécurité et de défense des États membres, y compris la politique traditionnelle de neutralité de l'Irlande, ni les obligations de la plupart des autres États membres; une garantie que les dispositions de la Constitution irlandaise concernant le droit à la vie, l'éducation et la famille ne sont pas du tout affectées par l'attribution par le traité de Lisbonne d'un statut juridique à la Charte des droits fondamentaux de l'UE et par les dispositions dudit traité relatives à la justice et aux affaires intérieures.
[13] Vidi bilješku 5
[14] Ustav Slovenije, Čl. 90.:”(zakonodajni referendum) Državni zbor lahko o vprašanjih, ki se urejajo z zakonom, razpiše referendum. Državni zbor je vezan na izid referenduma. Državni zbor lahko razpiše referendum iz prejšnjega odstavka na svojo pobudo, mora pa ga razpisati, če to zahteva najmanj tretjina poslancev, državni svet ali štirideset tisoč volilcev. Pravico glasovanja na referendumu imajo vsi državljani, ki imajo volilno pravico.
Predlog je na referendumu sprejet, če zanj glasuje večina volilcev, ki so glasovali. Referendum se ureja z zakonom, ki ga sprejme državni zbor z dvotretjinsko večino glasov navzočih poslancev.
[15] Na dan 13. prosinca to su još Češka Republika, te Njemačka i Poljska koje su ratificirale Ugovor, ali njihovi predsjednici republike nisu potpisali akt o ratifikaciji.
Činjenica da je Europska komisija objavila mogućnost završetka pregovora o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji do kraja 2009.[1] , što je Vijeće ministara uzelo na znanje, [2] nagovijestila je da su glavni politički problemi riješeni, te da dovršetak pregovora ovisi isključivo o sposobnosti Hrvatske da ispuni kriterije za članstvo. The Economist od 10. prosinca [3], ipak navodi četiri skupine problema s kojima će se Hrvatska susresti u preostalim dionicama pregovora: slovenski zahtjevi, organizirani kriminal, suradnja s ICTY i zamor država članica od proširenja. Na ovom mjestu osvrnuti ću se na rješavanje odnosa s Republikom Slovenijom, što The Economist opisuje kao najmanje problematično, dok se iz Hrvatske perspektive, čini upravo suprotno.
Zahtjevi Republike Slovenije za nastavak pregovora
Neposredno prije sastanka Europskog vijeća održanog u Briselu 11. i 12. prosinca 2008. situacija je slijedeća. Republika Slovenija uvjetuje davanje svog pristanka na otvaranje, odnosno zatvaranje, većeg broja pregovaračkih poglavlja prihvaćanjem od strane Hrvatske određenih uvjeta koje je Slovenija jednostrano formulirala. Ti se uvjeti ne odnose na stvarni sadržaj pregovora, odnosno, nalaze se izvan dosega Osnivačkih ugovora EU i izvan dosega pravne stečevine EU, te se stoga smatraju bilateralnim pitanjem Hrvatske i Slovenije. Francusko predsjedništvo EU formulira kompromisni prijedlog prema kojemu Hrvatska mora dati izjavu da ničime ne prejudicira buduće rješenje graničnog spora između Hrvatske i Slovenije, što Hrvatska prihvaća, a Slovenija ne. Predsjednik vlade Republike Slovenije Borut Pahor, nakon toga odbija francuski prijedlog. Kako prenosi web portal www.index.hr, ukoliko se slovenski uvjeti ne ispune, „neće biti ni otvaranja ostalih pregovaračkih poglavlja u pristupnim pregovorima Hrvatske s EU tj. Hrvatska bi se našla u mrtvim pregovaračkim vodama. Sanaderu je poručio da s njim telefonski nema o čemu razgovarati i reći mu više od onoga što je rekao pred medijima.“ Ovakav stav slovenske vlade praktično znači usporavanje pregovora o članstvu u puževu brzinu, te potpuno neizvjestan ishod.
Međutim, do obrata dolazi na press konferenciji predsjednika Francuske, g. Nicolasa Sarkozyija gdje, kako izvješćuje više izvora, [4] dolazi do formuliranja rješenja prema kojemu bi se pitanje irskog referenduma o ratifikaciji Lisabonskog ugovora i jamstava koja je Europska unija spremna dati Irskoj kako bi ponovila referendum tijekom 2009. godine, integriralo kao protokol Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Ovaj prijedlog ima značajne pravne i političke posljedice na koje ću se osvrnuti u nastavku teksta.
Pravo primjenjivo na odnose Hrvatske i Europske unije prije članstva
Hrvatska i Europska unija, u sadašnjem razdoblju prije članstva Hrvatske u toj međunarodnoj organizaciji, svoje odnose uređuju međunarodnim pravom. U okviru pravnog poretka međunarodnog prava zaključen je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (dalje u tekstu SSP), koji je na snazi i koji uređuje odnose Hrvatske i EU prije članstva, kao i određenu mjeru ekonomske liberalizacije, u svrhu uključivanja hrvatske u „najpotpunijoj mogućoj mjeri u političku i ekonomsku maticu Europe“. [5] Sam po sebi, SSP ne predviđa izričito pristupanje Hrvatske u članstvo EU, ali se ta intencija može izvesti temeljem općih pravila interpretacije međunarodnih ugovora, [6] iz konteksta ugovora, tj. iz kasnije prakse primjene ugovora koja predstavlja sporazum stranaka o njegovoj interpretaciji. Primjeri takve prakse su mnogobrojni i moguće ih je pronaći u aktima Europske unije kojima se jasno izražava namjera primanja Republike Hrvatske u članstvo, poput predpristupnog partnerstva, [7] ali i općih pravila međunarodnog prava o bona fide pregovaranju. Ukratko, Europska unija pregovara s Hrvatskom o članstvu u dobroj vjeri, u skladu s čitavim nizom akata koji su prihvaćeni u tom kontekstu.
Na putu prema članstvu Republika Hrvatska, kao i svaka druga država kandidatkinja, mora ispuniti čitav niz obaveza. Te su obaveze propisane tzv. Kopenhaškim kriterijima iz 1993. [8] i Madridskim kriterijima iz 1995. godine, [9] te politikom uvjetovanja iz 1997.[10] Jedna od posljedica kršenja spomenutih obaveza može biti suspenzija pregovaračkog procesa, pri čemu svaka država članica može uskratiti suglasnost za otvaranje, odnosno otvaranje jednog ili više pregovaračkih poglavlja. Međutim, pri tome je, smatram, potrebno razlikovati obaveze koje pristupajuća država ima prema Europskoj uniji i njenoj pravnoj stečevini i bilateralna pitanja koja su izvan dosega prava EU i Osnivačkih ugovora. Dok neispunjavanje prvo navedenih obaveza može dovesti do opravdanog blokiranja pregovaračkog procesa, njegova blokada iz čisto bilateralnih razloga ne može biti opravdana pravom EU, niti međunarodnim pravom. Takvo bilateralno pitanje je i pitanje razgraničenja između Hrvatske i Slovenije. [11] Iz rečenoga se jasno zaključuje da blokada pregovora o pristupanju do koje bi došlo zbog toga što jedna država članica ističe kao uvjet bilateralna pitanja koja nemaju veze niti s pregovorima o članstvu, niti sa SSP-om, dovodi u pitanje dobru vjeru Europske unije u pregovorima, kao i ispunjenje obaveza koje je Unija preuzela SSP-om.
U takvoj situaciji moguće je pozvati se na Čl. 120 SSP-a koji propisuje:
1. Stranke će poduzeti sve opće ili posebne mjere koje su potrebne za ispunjavanje svojih obveza prema ovomu Sporazumu. One će se pobrinuti da se postignu ciljevi utvrđeni ovim Sporazumom.
2. Ako jedna od stranaka smatra da je druga stranka propustila ispuniti neku obvezu iz ovoga Sporazuma, ona može poduzeti odgovarajuće mjere. Prije toga, osim u slučajevima od osobite žurnosti, dostavit će Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje sve relevantne informacije koje su potrebne za temeljito ispitivanje situacije radi pronalaženja rješenja koje je prihvatljivo strankama.
3. Pri odabiru mjera prednost se mora dati onim mjerama koje najmanje narušavaju provedbu ovoga Sporazuma. O tim se mjerama odmah obavještava Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje i one će biti predmetom konzultacija unutar Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, ako to druga stranka zatraži.
Tako je temeljem međunarodnoga prava, prava EU primjenjivog na primanje u članstvo novih država (npr. Čl. 6 UEU), te temeljem SSP-a, u odnosima između Hrvatske i EU nastala slijedeća dinamika.
Pod pretpostavkom da SSP interpretiran u svjetlu svih drugih akata koje su prihvatile ugovorne strane, predstavlja pravnu osnovu za članstvo u EU, blokiranje pristupnih pregovora iz razloga koji su bilateralne naravi moguće je okarakterizirati kao mala fide ispunjavanje međunarodnih obaveza i povredu međunarodnog prava općenito, kao i Čl. 120 SSP-a posebice. Čak ukoliko bismo uzeli da SSP sam po sebi ne stvara obaveze pregovaranja s ciljem primitka Hrvatske u članstvo EU, takve se obaveze mogu izvesti iz pravnih akata EU i Hrvatske prihvaćenih tijekom procesa pregovaranja. Mogući sporovi mogu se rješavati konvencionalnim metodama rješavanja međunarodnih sporova, međutim, zbog vremenske dimenzije pregovaračkog procesa čiji je završetak Komisija predvidjela u 2009. godini, razrješenje spora u postupku međunarodnog rješavanja sporova ne bi bilo učinkovito pravno sredstvo. Na taj je način Hrvatska dovedena pred odluku hoće li prihvatiti unilateralne zahtjeve Republike Slovenije i na taj način omogućiti nastavak pregovaračkog procesa, ili će insistirati na bona fide pregovaranju, što bi moglo blokirati taj proces na duže vrijeme. Budući da svaka država članica može uskratiti suglasnost na otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja, pregovori o pristupanju nastavljaju se u sjeni slovenskog veta.
Nova podjela karata - povezivanje „Irskog kompromisa“ i Ugovora o pristupanju Hrvatske
Europska unija nije prihvatila shvaćanje Republike Slovenije kao europsku pregovaračku poziciju. Upravo suprotno, Europska komisija, Europsko vijeće i predsjedništvo EU, smatraju da je riječ o bilateralnom pitanju koje je potrebno riješiti izvan pregovora o pristupanju EU.
Slijedom takvog shvaćanja, nakon što je francusko predsjedništvo EU predstavilo svoj plan za rješavanje bilateralnog problema Hrvatske i Slovenije, prema kojemu bi Hrvatska posebnom izjavom deklarirala da ničime u okviru pregovora ne prejudicira rješavanje graničnog spora.
Nakon što je Hrvatska taj plan prihvatila, a Slovenija odbila, Europsko vijeće održano 11. i 12. prosinca 2008. u Briselu ostvarilo je nekoliko izuzetno značajnih zaključaka kojima se Hrvatska ne spominje izričito, ali se, bez obzira na tu činjenicu, na pregovore o članstvu baca potpuno novo svjetlo. To novo svjetlo proizlazi iz, čini se, političke volje Europskog vijeća da ostvari brzu dinamiku pregovora i moguće članstvo Hrvatske u uniji pred kraj 2010. ili početkom 2011. godine.
U tom kontekstu, zaključak Europskog vijeća od posebnog interesa je zaključak kojime se Republici Irskoj pružaju posebna, izričito navedena, jamstva koja omogućuju ponavljanje referenduma o ratifikaciji Ugovora iz Lisabona. Ta su jamstva slijedeća:
- jamstvo da Ugovor iz Lisabona ne može širiti nadležnosti Unije u području oporezivanja;
- jamstvo da Ugovor iz Lisabona neće utjecati na sigurnosnu i obrambenu politiku država članica, a posebice ne na tradicionalnu irsku politiku neutralnosti; te
- jamstvo da Ugovor iz Lisabona neće utjecati na odredbe Irskog ustava koje uređuju pravo na život, obrazovanje i obitelj; [12]
- jamstvo da će se posebnim aranžmanom zadržati pravilo da svaka država članica ima jedno mjesto u Europskoj komisiji.
Navedena jamstva omogućila bi ponovno održavanje referenduma o ratifikaciji Ugovora iz Lisabona u Irskoj, do kraja mandata Europske komisije 2009. godine.
Što se tiče pregovora o članstvu Republike Hrvatske u EU, oni se u zaključcima Europskog vijeća ne spominju, ali kako izvješćuju ranije navedeni izvori, [13] g. Sarkozy je u izjavi za tisak, održanoj neposredno nakon zaključenja summita rekao slijedeće:
„Predstavili smo kompromis koji ne mora na novu rafitikaciju kod svih članica. Neće biti promjena Lisabonskog sporazuma. Kako bi političke obveze 26 zemalja članica prema Irskoj i pravno osigurali, obvezali smo se da ćemo kod idućeg proširenja 2010. ili 2011. godine, a to će biti vjerojatno Hrvatska koja će nam pristupiti, kod tog događaja potreban nam je novi Pristupni sporazum koji moraju ratificirati 27 zemalja članica, jer će nakon toga Unija imati 28 članica i tome bi se Pristupnom sporazumu Hrvatske dodao Irski protokol uz povećanje broja zastupnika u Europskom parlamentu.“
Iako u ovom trenutku narav sporazuma o kojemu govori g. Sarkozy nije potpuno jasna, riječi „obvezali smo se“ koje se koriste u izjavi upućuju na neformalni dogovor šefova država i vlada država članica u ili na marginama Europskog vijeća. Takvi sporazumi, iako neformalne naravi, imaju snagu političke obaveze, te ih države nisu sklone kršiti.
Drugo, citirana izjava jasno upućuje da se jamstva koja je Europska unija dala Republici Irskoj moraju iz političkih obaveza pretvoriti u pravna jamstva, te da će to biti riješeno protokolom koji se pridodaje Ugovoru o pristupanju. Ovakvo rješenje stvara potpuno novu situaciju u odnosima između Hrvatske i Slovenije, vezano uz slovensku blokadu pregovora. Ukratko, ustraje li Slovenija na blokadi pregovora, neće biti Ugovora o pristupanju Hrvatske EU, a isto tako niti jamstava za Republiku Irsku. Takva situacija je potpuno neprihvatljiva za preostalih 26 država članica, što Sloveniju stavlja pod izuzetno velik pritisak.
U takvim okolnostima, blokiranje otvaranja i zatvaranja poglavlja za Sloveniju postaje besmisleno, budući da će politički pritisak Komisije i 26 država članica postati nepodnošljiv, kako bi se pregovori dovršili najkasnije do provedbe novog referenduma u Irskoj i ratifikacije Lisabonskog ugovora. Opstrukcija pregovora pretvorila bi se u opstrukciju Lisabonskog ugovora.
Ipak, Slovenija ima na raspolaganju još jedno snažno oružje kojime može ugroziti pristupanje Hrvatske EU. Riječ je o zakonodavnom referendumu u Sloveniji, temeljem Čl. 90 Ustava Republike Slovenije. [14] Naime, ratifikacija međunarodnih ugovora rješava se zakonom o ratifikaciji, pa je tako i za potrebe ratifikacije Ugovora o pristupanju Hrvatske potrebno donijeti zakon o ratifikaciji. Takav zakon moguće je uvjetovati raspisivanjem referenduma koji uređuje Čl. 90 Ustava Republike Slovenije. Za pretpostaviti je da bi takav referendum bio organiziran nakon ratifikacije Ugovora iz Lisabona i nakon što on stupi na snagu, ali prije nego što Irska dobije obećana jamstva.
Moguće je nekoliko raspleta. Logični vremenski slijed bio bi najprije stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona, do čega će doći kada sve države članice deponiraju ratifikacijske isprave kod vlade Republike Italije koja je depozitar Osnivačkih ugovora te, nakon toga, ratifikacija Ugovora o pristupanju Hrvatske s Irskim protokolom koji sadrži jamstva za Irsku.
Isto tako, moguće je da Irska, ali i bilo koja druga država članica koja još nije ratificirala Ugovor iz Lisabona, [15] konačnu ratifikaciju Ugovora iz Lisabona provede, ili čak uvjetuje, istovremenom ratifikacijom Ugovora o pristupanju Hrvatske, odnosno, prethodnom ratifikacijom od strane Slovenije. Tako bi se izbjegla mogućnost da Lisabonski ugovor stupi na snagu a Slovenija blokira Ugovor o pristupanju Hrvatske.
Treće, budući da Ugovor o pristupanju uz 27 država članica i Europski parlament mora ratificirati i država koja pristupa u članstvo, Hrvatska dobiva instrument veta, kojime i sama može uvjetovati slovensku ratifikaciju Ugovora o pristupanju. Na taj način i Hrvatska može blokirati jamstva koja je dobila Irska, doduše, uz istovremenu blokadu vlastitog pristupanja EU, dok Slovenija ne ratificira Ugovor o pristupanju. Na taj bi način politički pritisak Komisije i 26 država članica usmjerio na Sloveniju. Ipak, za takvo što, bila bi nužna potreba barem još jedne države članice, koja bi mogla osigurati da se jamstva za Irsku naknadno ne izdvoje iz sadržaja Ugovora o pristupanju Hrvatske.
Na taj bi način Hrvatska, uz potporu francuskog i češkog predsjedništva Unije, mogla pokušati postići politički dogovor s barem jednom od četiri države koje još nisu u potpunosti provele ratifikacijski proces, kojime bi se moglo povezati konačno deponiranje ratifikacijske isprave Ugovora iz Lisabona kod vlade Republike Italije koja je depozitar osnivačkih ugovora, s dovršenjem postupka ratifikacije Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske.
Zaključak
Nakon sastanka Europskog vijeća od 11.-12. prosinca 2008. pozicija Republike Slovenije prema Hrvatskoj je znatno oslabila. To se naročito vidi iz potpunog gubitka političke podrške za europeizaciju graničnog spora i njegovo definiranje, od većine država članica, kao bilateralnog, odnosno, nebitnog za pitanje pristupanja u članstvo. Politički dogovor o vezivanju ustupaka za Irsku s Ugovorom o pristupanju Hrvatske, čini napore Slovenije da blokira otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja besmislenima. Do odgode otvaranja i zatvaranja određenih pregovaračkih poglavlja će možda doći, ali nije politički održivo u roku dužem od šest mjeseci. Naime, kada se približi vrijeme za ratifikaciju Ugovora iz Lisabona i kada se pitanje jamstava za Irsku postavi u prvi plan, do čega bi moglo doći u trećem kvartalu 2009. godine, Slovenska pozicija postati će neodrživa, budući da će se suočiti s jakim pritiskom 26 država članica i Komisije da se pregovori s Hrvatskom privedu kraju po brzom postupku, kako bi se mogao provesti dogovor o kojemu je izvjestio Nicolas Sarkozy.
Ovome je potrebno dodati tri napomene. Kao prvo, ova analiza primjenjiva je ukoliko na ponovljenom referendumu u Irskoj, irski građani prihvate Lisabonski ugovor, osnažen jamstvima koja su prihvaćena 11. i 12. prosinca. Kao drugo, sve što je rečeno vrijedi pod pretpostavkom da Hrvatska ispuni sve preostale uvjete za članstvo u EU. Treće i konačno, Hrvatska ne bi trebala zauzeti trijumfalistički stav prema Sloveniji koja se našla u politički neodrživom položaju. Upravo suprotno, hrvatska i slovenska vlada trebaju zajednički potražiti put iz nastale situacije kako bi Slovenija spasila obraz, koliko ga se još uopće može spasiti, a Hrvatska nastavila pregovore prema članstvu u EU.
[1] COMMUNICATION FROM THE COMMISSION TO THE COUNCIL AND THE
EUROPEAN PARLIAMENT, Enlargement Strategy and Main Challenges 2008-2009, Brussels, 5.11.2008
COM(2008) 674 final, na str. 2: “Croatia is expected to reach the final phase of accession negotiations by the end of 2009 if it has taken the necessary preparatory steps.”
[2] PRESS RELEASE, 2914th Council meeting, General Affairs and External Relations, General Affairs
Brussels, 8 December 2008., na str. 13
[3] A long road, From the Economist Intelligence Unit ViewsWire, 10. prosinca 2008.
[4] Večernji list, internet izdanje od 12. prosinca 2008., Stojan de Prato, Summit EU: Blokira li Slovenija Hrvatsku, blokirat će i Lisabonski ugovor http://www.vecernji.hr/newsroom/news/international/3204291/index.do, posjećeno 12.12. 2008; web portal Euractiv, Lisbon Treaty revote linked to Croatia's EU entry, http://www.euractiv.com/en/future-eu/lisbon-treaty-revote-linked-croatia-eu-entry/article-178043, posjećeno 12.12. 2008.; i web portal Deutsche Welle, Povijesni summit EU-a s odlukama o Hrvatskoj, http://www.dw-world.de/dw/article/0,,3871335,00.html?maca=kro-TB_kro_jutarnji6-3073-xml-mrss, posjećeno 12. 12. 2008.
[5] OJ C 332 E/8, od 27. 11. 2001., preambula
[6] Vidi npr. Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora, Čl. 31: “A treaty shall be interpreted in good faith in accordance with the ordinary meaning to be given to the terms of the treaty in their context and in the light of its object and purpose.”
[7] Vidi npr. Council Decision 2004/648/EC on the principles, priorities and conditions contained in the European Partnership with Croatia, OJ 2004 L 297/19. Opsežno o SSP-u vidi S. Rodin, Croatia, in Steven Blockmans & Adam Lazowski (eds.), THE EUROPEAN UNION AND ITS NEIGHBOURS A LEGAL APPRAISAL OF THE EU’S POLICIES OF STABILISATION, PARTNERSHIP AND INTEGRATION, Asser, The Hague 2006, pp. 357-389
[8] Bull. EU 6-1993, point 13.
[9] As decided by the Madrid European Council in December 1995, ‘…the candidate country must have created the conditions for its integration through the adjustment of its administrative structures’. See Madrid European Council, 15 And 16 December 1995, Presidency Conclusions, pt. III.A.
[10] European Council Conclusions – Luxembourg, 29 April 1997, Guidelines on the Principle of Conditionality Governing the Development of the European Union’s Relations with Certain Countries of South-East Europe, Bull. EU 4-1997, point 2.2.1
[11] Da je riječ o bilateralnom pitanju potvrdio je i premijer Češke Republike Mirek Topolanek. Vidi http://www.dw-world.de/dw/article/0,,3871335,00.html?maca=kro-TB_kro_jutarnji6-3073-xml-mrss posjećeno 13. 12. 2008.
[12] CONSEIL EUROPÉEN DE BRUXELLES 11 ET 12 DÉCEMBRE 2008, CONCLUSIONS DE LA PRÉSIDENCE, Bruxelles, le 12 décembre 2008 “... aucune des dispositions du traité de Lisbonne ne modifie en quoi que ce soit, pour aucun État membre, l'étendue ou la mise en oeuvre des compétences de l'Union dans le domaine fiscal; le traité de Lisbonne n'affecte pas la politique de sécurité et de défense des États membres, y compris la politique traditionnelle de neutralité de l'Irlande, ni les obligations de la plupart des autres États membres; une garantie que les dispositions de la Constitution irlandaise concernant le droit à la vie, l'éducation et la famille ne sont pas du tout affectées par l'attribution par le traité de Lisbonne d'un statut juridique à la Charte des droits fondamentaux de l'UE et par les dispositions dudit traité relatives à la justice et aux affaires intérieures.
[13] Vidi bilješku 5
[14] Ustav Slovenije, Čl. 90.:”(zakonodajni referendum) Državni zbor lahko o vprašanjih, ki se urejajo z zakonom, razpiše referendum. Državni zbor je vezan na izid referenduma. Državni zbor lahko razpiše referendum iz prejšnjega odstavka na svojo pobudo, mora pa ga razpisati, če to zahteva najmanj tretjina poslancev, državni svet ali štirideset tisoč volilcev. Pravico glasovanja na referendumu imajo vsi državljani, ki imajo volilno pravico.
Predlog je na referendumu sprejet, če zanj glasuje večina volilcev, ki so glasovali. Referendum se ureja z zakonom, ki ga sprejme državni zbor z dvotretjinsko večino glasov navzočih poslancev.
[15] Na dan 13. prosinca to su još Češka Republika, te Njemačka i Poljska koje su ratificirale Ugovor, ali njihovi predsjednici republike nisu potpisali akt o ratifikaciji.
Dec 12, 2008
Game, set .... match?
Večernji list javlja na dan 12. prosinca 2008. (Stojan de Prato)
Ustraje li Slovenija u blokadi hrvatskih pristupnih pregovora s Europskom Unijom, blokirat će i stupanje na snagu Lisabonskoga ugovora, novoga temeljnoga spisa EU. Šefovi država ili vlada zemalja članica suglasili su se, naime, na jučer završenome dvodnevenome summitu EU 27 da se jamstva kojima bi uklonilo zamjerke Iraca zbog kojih su na prvome referendumu odbacili Lisabonski ugovor ugrade u Pristupni ugovor EU i Hrvatske. U početku se tome protivio nizozemski premijer Jan Peter Balkenende, “jer bi se time pritiskalo na brzinu pregovora s Hrvatskom”, ali je popustio. Slovenski premijer Borut Pahor nije se njavljao za riječ.
Iste informacije prenosi i Euractiv.
Ovo je veliki manevar francuske diplomacije i strašna blamaža Slovenije. Sa zanimanjem čekamo reakcije slovenske strane. Podsjetimo, samo nekoliko sati ranije čitali smo ovakve izjave:
Link na Index.hr
Odluka o integraciji europskih ustupaka Irskoj u Ugovor o pristupanju Hrvatske EU mogla bi znatno ubrzati postupak ratifikacije i onemogućiti novi ciklus "poltike uvjetovanja" tj. onemogućiti ponavljanje situacije slične onoj koja se javila uz ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kada su neke države odlagale ratifikaciju uvjetujući je suradnjom Hrvatske s ICTY. Sada se i datum pristupanja 2011. ne čini neostvarivim. Mogući kalendar je slijedeći:
Ili npr. na stranicama Deutsche Welle gdje se može vidjeti što je točno rekao g. Sarkozy.
Dok ovo pišem nije mi potpuno jasno temelji li g. Sarkozy svoju izjavu na odluci ili gentelmenskom sporazumu u okviru Europskog vijeća. Međutim, ukoliko doista jamstva za Irsku budu integrirana u Ugovor o pristupanju Hrvatske, tada Hrvatska dobiva mogućnost "veta" kojim se može suprotstaviti slovenskoj blokadi i prijetnji referendumom o članstvu Hrvatske u EU. Budući da Ugovor o pristupanju moraju ratificirati sve države članice i Hrvatska, u takvoj situaciji, Hrvatska bi mogla odbiti ratifikaciju Ugovora o pristupanju, ali i njegovog sastavnog dijela koji bi sadržavao jamstva za Irsku. Time bi došao u pitanje i sporazum koji je Europsko vijeće postiglo 12. prosinca 2008. koji je prihvaćen zaključcima Europskog vijeća. Drugim riječima, slovensko ustrajanje na blokadi hrvatskog pristupa razorilo bi i osnove budućeg razvoja Europske unije što nije realno očekivati.
Iste informacije prenosi i Euractiv.
Ovo je veliki manevar francuske diplomacije i strašna blamaža Slovenije. Sa zanimanjem čekamo reakcije slovenske strane. Podsjetimo, samo nekoliko sati ranije čitali smo ovakve izjave:
Link na Index.hr
DEBLOKADU pristupnih pregovora između EU i Hrvatske, koju je predložila Francuska, koja predsjeda Unijom, slovenski premijer Borut Pahor je praktički odbacio. On je u Bruxellesu u izjavi za slovenske medije ionako zategnute odnose između Hrvatske i Slovenije, još dodatno zaoštrio.
Samouvjereno je zaključio kako je pravna služba slovenskog ministarstva vanjskih poslova napravila prijedlog teksta, koji je prema njegovim riječima "vodootporan" te osim toga vrlo jasan i zahtjevan. Izrazio kako ne očekuje manje od toga da Francuzi serviraju Zagrebu, da ga Sanader potpiše te se pismeno očituje na prijedlog francuskog Predsjedništva. Povrh svega toga, Pahor očekuje da se sve to zabilježi u zaključcima Vijeća EU te dodaje kako tada slovenska strana ne bi više imala razlog za strah od hrvatskih spisa kojima se po njima predodređuje granica između dvije zemlje.
Pahor je zaključio da ukoliko se ti uvjeti ne ispune, neće biti ni otvaranja ostalih pregovaračkih poglavlja u pristupnim pregovorima Hrvatske s EU tj. Hrvatska bi se našla u mrtvim pregovaračkim vodama. Sanaderu je poručio da s njim telefonski nema o čemu razgovarati i reći mu više od onoga što je rekao pred medijima.
Odluka o integraciji europskih ustupaka Irskoj u Ugovor o pristupanju Hrvatske EU mogla bi znatno ubrzati postupak ratifikacije i onemogućiti novi ciklus "poltike uvjetovanja" tj. onemogućiti ponavljanje situacije slične onoj koja se javila uz ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju kada su neke države odlagale ratifikaciju uvjetujući je suradnjom Hrvatske s ICTY. Sada se i datum pristupanja 2011. ne čini neostvarivim. Mogući kalendar je slijedeći:
- - kraj 2009 - ponovljeni referendum u Irskoj
- - početak 2010 - potpisivanje Ugovora o pristupanju RH u koji su uključeni ustupci Irskoj
- - tijekom 2010 - ratifikacija
- - 1. siječnja 2011 - ulazak Hrvatske u EU
Ili npr. na stranicama Deutsche Welle gdje se može vidjeti što je točno rekao g. Sarkozy.
Dok ovo pišem nije mi potpuno jasno temelji li g. Sarkozy svoju izjavu na odluci ili gentelmenskom sporazumu u okviru Europskog vijeća. Međutim, ukoliko doista jamstva za Irsku budu integrirana u Ugovor o pristupanju Hrvatske, tada Hrvatska dobiva mogućnost "veta" kojim se može suprotstaviti slovenskoj blokadi i prijetnji referendumom o članstvu Hrvatske u EU. Budući da Ugovor o pristupanju moraju ratificirati sve države članice i Hrvatska, u takvoj situaciji, Hrvatska bi mogla odbiti ratifikaciju Ugovora o pristupanju, ali i njegovog sastavnog dijela koji bi sadržavao jamstva za Irsku. Time bi došao u pitanje i sporazum koji je Europsko vijeće postiglo 12. prosinca 2008. koji je prihvaćen zaključcima Europskog vijeća. Drugim riječima, slovensko ustrajanje na blokadi hrvatskog pristupa razorilo bi i osnove budućeg razvoja Europske unije što nije realno očekivati.
Nov 19, 2008
Upravni sud v. Ustavni sud
Business.hr izvješćuje da je tročlano vijeće Upravnog suda presudilo da je Hrvatski sabor nezakonito imenovao Slavicu Banić za sutkinju Ustavnog suda, no prije objave presuda je sucima vraćana na ponovo odlučivanje, saznaje Globus.
Link na članak u Business.hr
Nov 16, 2008
Case C-274/05 Commission v Greece
Presudom od 23. listopada 2008. Europski sud utvrdio je da je Helenska republika povrijedila pravo Zajednice, preciznije, Direktivu 89/48, iz slijedećih razloga:
- by failing to recognise the diplomas awarded by
the competent authorities of another Member State following education
and training provided within the framework of a homologation agreement;
- by failing to recognise the diplomas awarded by
the competent authorities of another Member State following education
and training provided within the framework of a homologation agreement;
– by providing for the application of compensatory measures in more cases than those allowed by Directive 89/48;
– by entrusting to the Saeitte the power
to assess whether ‘the educational establishment in which the applicant
completed his education and training belongs to the higher education
sector’ and whether ‘the applicant has the necessary professional
experience, in a case where the duration of the education and education
falls short by at least one year of that required in Greece in order to
pursue that profession’, and
– by not allowing, in the public sector,
the reclassification in a higher grade of persons recruited at a level
lower than that to which they would have been entitled if their
diplomas had been recognised in accordance with Article 3 of Directive
89/48
Sep 10, 2008
Europski sud prijetnja državama članicama?
EU Observer donosi članak o Europskom sudu i stavu njemačkog Saveznog ustavnog suda prema njegovoj novijoj praksi.
Je li moguće da će Savezni ustavni sud ponovno pokušati ograničiti moć Europskog suda?
EUOBSERVER / COMMENT - Judicial decision-making in Europe is in deep trouble. The reason is to be found in the European Court of Justice (ECJ), whose justifications for depriving member states of their very own fundamental competences and interfering heavily in their legal systems are becoming increasingly astonishing. In so doing, it has squandered a great deal of the trust it used to enjoy.
Hence, it is only logical that the German Federal Constitutional Court recently decided to intervene.
Link na članak
Sep 5, 2008
Predmet C-402/5 Kadi
Europski sud pravde donio je jučer dugo očekivanu odluku u predmetu Kadi. U Kadiju se je Sud bio suočen s pitanjem valjanosti Uredbe 881/2002 kojom je, između ostaloga, Europska Unija na svom području omogučila zamrzavanje imovine onih osoba i organizacija koje su prema Vijeću Sigurnosti UN-a bile u vezi s terorističkom mrežom Al-Qaeda. Uredba u tom smislu provodi u prevnom poretku EU Rezoluciju 1267 Vijeća Sigurnosti UN koja je usmjerenu k suzbijanju terorističkih djelatnosti Al-Qaedae.
Postupak je pokrenuo gosp. Kadi kojem je temeljem Uredbe zamrznuta sva imovina na području EU te su mu onemogućene financijskih transakcije bilo kakavog oblika. Kadi je u tužbi tvrdio da je Uredba nevaljana iz nekoliko razloga od kojih vrijedi izdvojiti krivu pravnu osnovu i kršenje temeljnih (ljudskih) prava.
Sud je u svojoj odluci našao da je Uredbom uistinu prekršno temeljno pravo gosp. Kadija na pravično suđenje jer mu Vijeće nikad nije objasnilo razloge (podastrijelo dokaze) zbog kojih je stavljen na listu osoba za koje se sumnja da surađuju s Al-Qaedaom te mu je onemogućilo korištenje prava na žalbu u odnosu na takvu odluku kojem se ograničava njegovo drugo temeljno pravo - pravo vlasništva. Stoga je Sud Uredbu proglasio nevaljanom.
Vrlo je vjerojatno da će odluka u predmetu Kadi podići znatnu prašinu ne samo među vladama država članica već i među EU pravnim stručnjacima. Poslije dva brza čitanja čini mi se da u odluci vrijedi obratiti posebnu pozornost na dva pitanja. Prvo pitanje tiče se argumenata vezanih uz pravnu osnovu na temelju kojih je donesena Uredba. Drugo pitanje odnosi se na ono što se vrlo široko naziva uvjetom razmjernosti tj. testom proporcionalnosti. Naime, Kadi postavlja pitanje koji oblik (test) odnosno nivo zaštite temeljnih prava je Sud primjenio u ovom predmetu i da li je time odstupio odnosno dalje razvio svoju praksu glede uloge uvjeta razmjernosti pri zaštiti temeljnih prava u pravnom poretku EU.
Kako bi potaknuo daljnu raspravu izlažem dvije observacije/tvrdnje do kojih sam došao nakon dva čitanja "na brzaka":
1) U odnosu na pitanje valjanosti pravnog temelja sporne Uredbe Zajednice kojom se u biti išlo za postizanjem cilja (zaštita međunarodnog poretka i sigurnosti od terorizma) koji spada u Unijino područje (stup) zajedničke vanjske politike i politike sigurnosti Sud je zauzeo prilično nekoherentno i (namjerno?) neodređeno stajalište (posebno vidi para. 226-230) Ukratko, čini mi se da je Kadijem širom otvorena mogućnost da se države članice prilično lagano koristite sekundarnim propisima koji pripadaju instrumentariju Zajednice kako bi postigle ciljeve koji pripadaju u druga dva stupa Unije. Drugim riječima, stupovi su se ozbiljno nakrivili i samo što nisu pali.
2) Što se tiče uloge uvjeta/testa razmjernosti (proporcionalnosti) pri zaštiti temeljnih prava čini mi se da je Sud zauzeo stajalište da sam test proporcionalnosti u biti u neku ruku podlježe "testu proporcionalnosti". Ukratko, ovisno o vrijednosti cilja koji se želi postići spornom mjerom koja ograničava neko temeljno pravo Sud će primjeniti određeni (stroži ili opušteniji) obilik kontrole dopuštenosti takve mjere. To znači da ne postoji jedan već nekoliko oblika tzv. testa razmjernost, iako je vjerojatno korisnije govoriti o oblicima kontrole dopuštenosti nego o testu razmjernosti U tom smislu, što je vrijednost cilja kojeg Unija/država želi postići nekom mjerom veća Sud će biti skloniji primjeniti opušteniji oblik kontrole njene dopuštenosti i obrnuto. Tako mi se čini da u Kadiju možemo prije pričati o testu razumnost nego o testu najmanje ograničavajućeg sredstva (tj. testu nužnosti) koji do sada bio vrlo bitan element uvjeta (testa) razmejrnosti u praksi Suda (vidi para. 359 - 369.). Ovakva vrsta sudskog balansiranja nije nešto neobično jer npr. slično (iako nikako ne isto) balansiranje možemo naći i u praksi Vrhovnog suda SAD-a pri ocjenjivanju ustavnosti vladinih mjera i odluka kojima se dira u interese pojedinaca koji uživaju ustavnopravnu zaštitu.
Aug 10, 2008
Tri scenarija za Lisabonski ugovor
EU Observer razmatra budućnost Lisabonskog ugovora.
- Referendum u Irskoj se ponavlja i odgovor je DA
- Irska odbija ponoviti referendum. Lisabonski ugovor propada, ali se ključne institucionalne reforme provode Ugovorom o pristupanju Hrvatske
- Referendum u Irskoj se ponavlja i odgovor je NE
Aug 2, 2008
Pobačaj, neutralnost i porezi - Irski zahtjevi za novi referendum
Novi referendum u Irskoj o ratifikaciji Lisabonskog ugovora mogao bi se održati ukoliko prethodno Irska dobije određene ustupke.
Više o tome u EU Observeru
Aug 1, 2008
Case C-308/06, Intertanko
Kada se pred nacionalnim sudom poziva na nevaljanost (invalidity) sekundarnog izvora prava Zajednice, te kada o tome odlučuje Europski sud (čl. 234), valjanost prava Zajednice ocjenjuje se u svjetlu svih pravnih pravila međunarodnog prava, uz dva uvjeta:
- Zajednica mora biti obvezana tim pravilima;
- Europski sud može ispitivati valjanost sekundarnog prava zajednice u svjetlu međunarodnog ugovora samo onda kada narav i široka logika takvog ugovora to ne isključuju, te kada su odredbe međunarodnog ugovora po svom sadržaju bezuvjetne i dovoljno precizne (tj. kada mogu imati izravni učinak).
Link na presudu
Link na ECJ blog
Jul 29, 2008
C‑127/08 Metock and Others
Državljani država članica i njihovi bračni drugovi koji su državljani trećih država, uspješno su se pozvali na Direktivu 2004/38/EC kako bi osporili deportaciju iz Irske, a da prethodno nisu imali zakonito boravište u EU.
Do sada su se državljani država članica koji su u braku s državljanima trećih država mogli pozivati na slobodu kretanja samo ukoliko bi njihovi partneri imali prethodno zakonito boravište (prior legal residence) na području neke od država članica.
Riječima Europskog suda:
Do sada su se državljani država članica koji su u braku s državljanima trećih država mogli pozivati na slobodu kretanja samo ukoliko bi njihovi partneri imali prethodno zakonito boravište (prior legal residence) na području neke od država članica.
Riječima Europskog suda:
"[N]ational of a non-member country who is the spouse of a Union citizen residing in a Member State whose nationality he does not possess and who accompanies or joins that Union citizen benefits from the provisions of that directive, irrespective of when and where their marriage took place and of how the national of a non-member country entered the host Member State."
Link na presudu ECJ-a
Presuda već ima političke reperkusije u Danskoj!
Jul 27, 2008
Prvi put "Tješnja suradnja"?
EU Observer donosi vijest o prvom slučaju pokretanja postupka "closer co-operation" u području razvoda braka parova različitog državljanstva.
Postupak pokreću Austrija, Francuska, Grčka, Madžarska, Italija Luxembourg, Rumunjska, Slovenija i Španjolska.
Jul 22, 2008
Case C‑94/07 Raccanelli
Doktorski studenti mogu se smatrati radnicima u smislu Čl.39 ako primaju naknadu za svoj rad. Čl. 39 je horizontalno izravno primjenjiv. Evo što kaže ECJ:
1. A researcher in a similar situation to that of the applicant in the main proceedings, that is, a researcher preparing a doctoral thesis on the basis of a grant contract concluded with the Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften eV, must be regarded as a worker within the meaning of Article 39 EC only if his activities are performed for a certain period of time under the direction of an institute forming part of that association and if, in return for those activities, he receives remuneration. It is for the referring court to undertake the necessary verification of the facts in order to establish whether such is the case in the dispute before it.
2. A private-law association, such as the Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften eV, must observe the principle of non-discrimination in relation to workers within the meaning of Article 39 EC. It is for the referring court to establish whether, in circumstances such as those of the case in the main proceedings, there has been inequality in the treatment of domestic and foreign doctoral students.
3. In the event that the applicant in the main proceedings is justified in relying on damage caused by the discrimination to which he has been subject, it is for the referring court to assess, in the light of the national legislation applicable in relation to non-contractual liability, the nature of the compensation which he would be entitled to claim.
Puni tekst presude
Jul 19, 2008
Oršuš protiv Hrvatske
17. srpnja 2008. Europski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu Oršuš i drugi protiv Hrvatske. Zanimljivo, ESLJP je odstupio od svoje ranije prakse Velikog vijeća u predmetu D.H. protiv Češke, te se vratio shvaćanju da je namjera konstitutivni element diskriminacije. Također, više se ne spominje koncept posredne (indirektne) diskriminacije niti "disparate impact."
ESLJP je potpuno zanemario pravilo o prebacivanju tereta dokaza koje je Veliko vijeće postavilo kao standard u predmetu D.H. protiv Češke. U Oršuš protiv Hrvatske ponovno se teret dokaza stavlja diskriminiranoj strani.
Ovakav pristup ozbiljno dovodi u pitanje vjerodostojnost ESLJP i njegovu spremnost da svoje standarde zaštite od diskriminacije digne na razinu koja je već ostvarena u Europskoj uniji.
Prema praksi iz D.H. i uobičajenoj praksi Suda EU pravna analiza bila bi ovakva:
Prema praksi iz D.H. i uobičajenoj praksi Suda EU pravna analiza bila bi ovakva:
- Postoji li različito postupanje prema osobama u istoj ili usporedivoj situaciji koje se može okarakterizirati kao izravna diskriminacija?
- Ukoliko ne postoji izravna diskriminacija, postoji li posredna diskriminacija (de facto diskriminacija, disparate impact)?
- Ako postoji posredna diskriminacija teret dokaza prebacuje se na državu koja mora opravdati mjeru objektivnim razlozima koji se ne temelje na spornoj klasifikaciji (rasa, spol, itd.).
- Može li država naći valjano opravdanje (legitimni cilj) za mjere koje dovode do posredne, de facto diskriminacije?
- Ako može, državna mjera nije diskriminatorna, ako ne može, mjera je diskriminatorna.
Link na sažetak presude Oršuš protiv Hrvatske
Direktiva 2000/78/EC odnosi se i na zabranu izravne diskriminacije roditelja čije je dijete hendikepirano
U predmetu C-303/06 S. Coleman v Attridge Law and Steve Law Europski sud odlučio je da navedenu direktivu valja interpretirati na način da se zabrana izravne diskriminacije koju propisuje ne ograničava samo na osobe koje su same hendikepirane.
Kada poslodavac prema zaposleniku koji nije sam hendikepiran postupa lošije nego što postupa, ili je postupao, ili bi postupao prema nekom drugom zaposleniku u usporedivoj situaciji, te kada se utvrdi da je manje povoljno postupanje prema tom zaposleniku zasnovano na činjenici da ima hendikepirano dijete, za kojega se brine prvenstveno taj zaposlenik, takvo je postupanje suprotno zabrani izravne diskriminacije propisanoj tom Direktivom.
Jul 5, 2008
Visoko obrazovanje - u koga se ugledati?
Zanimljiv članak u EUobserveru govori o neuspjehu europskih sveučilišta na globalnoj razini. Pouka: u provedbi "Bolonjske" reforme ugledajmo se u britanska sveučilišta. Nikako ne u njemačka, talijanska, španjolska, austrijska, švedska ili irska.
Citat iz EUobservera
"Europe's institutions of higher education are already in a parlous state. As a continent, we fare abysmally in world rankings: Of the fifty most highly rated institutions in 2007, only eleven are in EU countries.
The US can claim almost twice that number. Furthermore, if we remove the eight UK institutions from the list, we are left with only three from the 26 other EU nations.
Incredibly there are no German or Italian or Spanish or Belgian or Austrian or Swedish or Irish universities on the list. Put another way, if the institutions of every country that joined the EU prior to 2004 were as successful as those of the UK, then Europe would have 50 rateable institutions."
Jun 30, 2008
Izbori za Europski parlament u Hrvatskoj
Vlada je na 30. sjednici prihvatila Prijedlog zakona o izborima članova u Europski parlament. Iz perspektive zabrane diskriminacije temeljem državljanstva zanimljive su ove odredbe:
Članak 5.
Za člana u Europski parlament može biti biran hrvatski državljanin koji ima biračko pravo.
Čl. 10
Čl. 12 UEZ (non-discrimination on grounds of nationality) bi tražio da i državljani drugih dč koji nemaju prebivalište u RH mogu glasati pod jednakim uvjetima kao i hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u RH.
Direktiva 93/109/EC u svom čl. 9 propisuje:
CHAPTER II EXERCISE OF THE RIGHT TO VOTE AND THE RIGHT TO STAND AS A CANDIDATE
Article 9
1. Member States shall take the necessary measures to enable a Community voter who has expressed the wish for such to be entered on the electoral roll sufficiently in advance of polling day.
2. In order to have his name entered on the electoral roll, a Community voter shall produce the same documents as a voter who is a national. He shall also produce a formal declaration stating:
(a) his nationality and his address in the electoral territory of the Member State of residence;
(b) where applicable, the locality or constituency in his home Member State on the electoral roll of which his name was last entered, and
(c) that he will exercise his right to vote in the Member State of residence only.
3. The Member State of residence may also require a Community voter to:
(a) state in his declaration under paragraph 2 that he has not been deprived of the right to vote in his home Member State;
(b) produce a valid identity document, and
(c) indicate the date from which he has been resident in that State or in another Member State.
4. Community voters who have been entered on the electoral roll shall remain thereon, under the same conditions as voters who are nationals, until such time as they request to be removed or until such time as they are removed automatically because they no longer satisfy the requirements for exercising the right to vote.
Kako vidimo iz čl. 5 prijedloga zakona, državljani drugih država članica moraju dokazati da im je odobren stalni boravak u RH, dok državljani RH to ne moraju.
Da bi Prijedlog bio u skladu s Čl. 12 UEZ i Direkivom, postoje dvije mogućnosti:
- ili hrvatski državljani moraju imati stalni boravak u RH, pri čemu se jednaki kriterij primjenjuje na državljane država članica;
- ili državljanin države članice EU ne mora imati stalni boravak u RH već može glasati u diplomatsko - konzularnom predstavništvu.
Čitamo prijedlog dalje ...
Članak 5.
Za člana u Europski parlament može biti biran hrvatski državljanin koji ima biračko pravo.
Za člana u Europski parlament može biti biran državljanin druge države članice Europske unije, kojemu je odobren stalni boravak u Republici Hrvatskoj ako zadovoljava uvjete za ostvarivanje prava kandidiranja propisane ovim Zakonom i pod uvjetom da mu u Republici Hrvatskoj i državi članici Europske unije čiji je državljanin, nije pravomoćnom sudskom odlukom oduzeta poslovna sposobnost, odnosno da pojedinačnom presudom u kaznenom postupku ili presudom u građanskom postupku nije lišen prava na kandidiranje.
Čl. 10
Birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj imaju pravo biti birani za člana Europskog parlamenta i biraju članove Europskog parlamenta u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske.
Ukoliko ispravno razumijem ove odredbe, Državljani drugih država članica moraju imati odobren stalni boravak u RH da bi mogli glasati za EP (čl 5). Istovremeno, hrvatski državljani , ma i bez prebivališta u Hrvatskoj, mogu glasati u dipl-konz. predstavništvima.
Čl. 12 UEZ (non-discrimination on grounds of nationality) bi tražio da i državljani drugih dč koji nemaju prebivalište u RH mogu glasati pod jednakim uvjetima kao i hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u RH.
Direktiva 93/109/EC u svom čl. 9 propisuje:
CHAPTER II EXERCISE OF THE RIGHT TO VOTE AND THE RIGHT TO STAND AS A CANDIDATE
Article 9
1. Member States shall take the necessary measures to enable a Community voter who has expressed the wish for such to be entered on the electoral roll sufficiently in advance of polling day.
2. In order to have his name entered on the electoral roll, a Community voter shall produce the same documents as a voter who is a national. He shall also produce a formal declaration stating:
(a) his nationality and his address in the electoral territory of the Member State of residence;
(b) where applicable, the locality or constituency in his home Member State on the electoral roll of which his name was last entered, and
(c) that he will exercise his right to vote in the Member State of residence only.
3. The Member State of residence may also require a Community voter to:
(a) state in his declaration under paragraph 2 that he has not been deprived of the right to vote in his home Member State;
(b) produce a valid identity document, and
(c) indicate the date from which he has been resident in that State or in another Member State.
4. Community voters who have been entered on the electoral roll shall remain thereon, under the same conditions as voters who are nationals, until such time as they request to be removed or until such time as they are removed automatically because they no longer satisfy the requirements for exercising the right to vote.
Kako vidimo iz čl. 5 prijedloga zakona, državljani drugih država članica moraju dokazati da im je odobren stalni boravak u RH, dok državljani RH to ne moraju.
Da bi Prijedlog bio u skladu s Čl. 12 UEZ i Direkivom, postoje dvije mogućnosti:
- ili hrvatski državljani moraju imati stalni boravak u RH, pri čemu se jednaki kriterij primjenjuje na državljane država članica;
- ili državljanin države članice EU ne mora imati stalni boravak u RH već može glasati u diplomatsko - konzularnom predstavništvu.
Čitamo prijedlog dalje ...
Jun 13, 2008
Smrt Lisabonskog ugovora - nova kriza EU
Irish Times daje prve rezultate referenduma o Lisabonskom ugovoru!
Prvi komentari
Još komentara na hrvatskom
Prvi komentari
Još komentara na hrvatskom
Neratifikacija Lisabonskog ugovora mogla bi utjecati na uvjete pristupanja Hrvatske EU. Pristupanje je moguće i temeljem Ugovora iz Nice, a sudjelovanje Hrvatske u institucijama moglo bi se riješiti i Ugovorom o pristupanju.
Mogući zastoji u pregovorima nisu ni u kakvoj vezi s ishodom irskog referenduma već su rezultat reformi u Hrvatskoj i ispunjenja mjerila.
Mogući zastoji u pregovorima nisu ni u kakvoj vezi s ishodom irskog referenduma već su rezultat reformi u Hrvatskoj i ispunjenja mjerila.
Jun 11, 2008
Ustavnost selektivnog subvencioniranja struje prema potrošnji
Ovo je tipičan primjer diskriminatorne mjere koja istovremeno mete i preširoko i preusko. Preširoko jer subvencionira struju i vlasnicima garaža koji se ne mogu smatrati "socijalnim slučajevima". Preusko,jer ne pomaže siromašnima koji se griju na struju! Drugim riječima, mjera pada na testu prikladnosti.
Legitimni cilj: zaštita socijalnog standarda ugroženih građana
Prikladnost: mjera nije prikladna jer s jedne strane štiti i imućne, a s druge strane ne pomaže svim siromašnima
U svjetlu toga, preostali dio testa proporcionalnosti nije niti potrebno izvoditi.
Legitimni cilj: zaštita socijalnog standarda ugroženih građana
Prikladnost: mjera nije prikladna jer s jedne strane štiti i imućne, a s druge strane ne pomaže svim siromašnima
U svjetlu toga, preostali dio testa proporcionalnosti nije niti potrebno izvoditi.
Jun 10, 2008
Što ako Irci kažu NE Lisabonskom ugovoru
U četvrtak Irska izlazi na referendum o Lisabonskom ugovoru. Irska je jedina država članica koja prema svom ustavu mora održati referendum. Posljednje ispitivanje javnog mišljenja ukazuje na dramatični zaokret protiv ratifikacije.
Više o tome u Irish Timesu
Jun 7, 2008
Ponovno slom sustava priznavanja kvalifikacija!
Prije nekoliko godina prihvaćen je Zakon o priznavanju inozemnih visokoškolskih kvalifikacija. Zakon je umjesto sustava de-facto priznanja uveo upravni postupak priznanja, kako za potrebe zapošljavanja, tako i za potrebe nastavka studiranja. Sukladno tome, sve inozemne kvalifikacije prolaze kroz upravni postupak pri Agenciji za znanost i visoko obrazovanje.
Posljedice takvog pristupa možete vidjeti na ovom linku!
Jun 6, 2008
Država ima pozitivnu obavezu štititi građane od nasilja
U vezi sa sve češćim nasiljem na kojega tijela državne vlasti ne reagiraju učinkovito, podsjećamo na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Šečić.
Kako je konstatirao ESLJP, "Dana 12. studenog 2002. godine Ustavni sud je obavijestio odvjetnicu podnositelja zahtjeva da nije nadležan odlučivati u predmetima šutnje organa kaznenog progona tijekom predistražne faze i nije donio nikakvu formalnu odluku o ustavnoj tužbi."
Više o tome na ovom linku!
Presuda ESLJP na ovom linku!
Više o tome na ovom linku!
Presuda ESLJP na ovom linku!
Jun 1, 2008
Case C 268/06, Impact
Ukoliko nacionalno pravo sadrži pravno pravilo koje zabranjuje retroaktivnu primjenu propisa, nacionalni sud koji odlučuje o odluci o povredi nacionalnog prava koje provodi direktivu ima obavezu dati odredbama takvog provedbenog propisa retroaktivni učinak do dana kada je direktiva morala biti prenesena u nacionalno pravo, ali samo ukoliko nacionalno pravo sadrži naznaku da bi takvi provedbeni propisi mogli imati retroaktivni učinak.
Više na ECJ Blogu
May 26, 2008
Izbor sudaca chez nous
Ministrica pravosuđa Ana Lovrin je na tvrdnju novinara da je Hrvatska dobila zamjerku od EU da netransparentno bira suce odgovorila da nema jedinstvene pravne stečevine u EU kod izbora predsjednika sudova pa ih tako u različitim zemljama bira vijeće, premijer, parlament ili kralj.
OK, idemo viditi što novinari tvrde da je rekla:
1. Na kritiku da se suci biraju netransparentno rekla je da o izboru sudaca ne postoji jedinstvena pravna stečevina. Je li htjela reći da ako ne postoji, možemo ih birati kako hoćemo?
2. Pripremamo novi zakon koji će osigurati transparentnost i objektivnost. Znači, sada napredovanje sudaca nije transparentno i objektivno. Upravo zato nam treba novi zakon. Ako bi već sada bilo transparentno i objektivno novi nam zakon ne bi trebao.
Jedino ostaje nejasno, zašto bi izbor sudaca trebao biti transparentan i objektivan, ako o tome ne postoji pravna stečevina.
May 17, 2008
Ministarstvo financija i direktive
S web stranice Ministarstva:
"Hrvatski ministar financija Ivan Šuker ocijenio je u srijedu u Bruxellesu da prijedlog za smanjenje cijene naftnih derivata smanjenjem trošarina i drukčijim obračunom PDV-a, nije u skladu s direktivama EU-a.
"Ne mogu reći da je to nemoguće prema direktivama EU-a, to još treba provjeriti, ali mislim da se to nigdje ne primjenjuje", rekao je Šuker, odgovarajući na upit da komentira prijedlog SDP-a da se Vlada odrekne dijela prihoda od trošarina na naftne derivate, odnosno da PDV na naftu obračunava na nabavnu cijenu, a ne na konačni proizvod."
Nagradno pitanje: ako može ministar Šuker, mogu li se i građani pozvati na neku direktivu u postupcima pred njegovim ministarstvom ili npr. Poreznom upravom?
"Hrvatski ministar financija Ivan Šuker ocijenio je u srijedu u Bruxellesu da prijedlog za smanjenje cijene naftnih derivata smanjenjem trošarina i drukčijim obračunom PDV-a, nije u skladu s direktivama EU-a.
"Ne mogu reći da je to nemoguće prema direktivama EU-a, to još treba provjeriti, ali mislim da se to nigdje ne primjenjuje", rekao je Šuker, odgovarajući na upit da komentira prijedlog SDP-a da se Vlada odrekne dijela prihoda od trošarina na naftne derivate, odnosno da PDV na naftu obračunava na nabavnu cijenu, a ne na konačni proizvod."
Nagradno pitanje: ako može ministar Šuker, mogu li se i građani pozvati na neku direktivu u postupcima pred njegovim ministarstvom ili npr. Poreznom upravom?
Temeljne pravničke vještine
U novom broju German Law Journal (br. 9 iz 2008.) objavljen je izuzetno zanimljiv članak o pravnom obrazovanju u SAD i Njemačkoj u svjetlu bolonjskog procesa.
Prvi dio članka
Drugi dio članka
U prvom dijelu (str. 589 et seq.) raspravlja se o temeljnim pravničkim vještinama koje se smatraju bitnim dijelom pravničke profesije i koje bi se trebale razvijati u pravničkom obrazovanju. To su:
Prvi dio članka
Drugi dio članka
U prvom dijelu (str. 589 et seq.) raspravlja se o temeljnim pravničkim vještinama koje se smatraju bitnim dijelom pravničke profesije i koje bi se trebale razvijati u pravničkom obrazovanju. To su:
- Rješavanje problema
- Pravna analiza i razmišljanje
- Istraživanje pravnih izvora
- Istraživanje činjenica
- Komunikacija
- Davanje savjeta
- Pregovaranje
- Organizacija i upravljanje pravnim poslovima
- Prepoznavanje i rješavanje etičkih dilema
- The current university training leading to the Erste Staatsexamen, followed by the two-year Referendariat and the Zweite Staatsexamen hinders the internationalization of the curriculum and makes compliance with the Bologna mandates extremely problematic.
May 13, 2008
Nacionalni parlamenti pripremaju se za EU
Pripremajući se za svoju novu ulogu u nadzoru supsidijarnosti propisanu Lisabonskim ugovorom, nacionalni parlamenti pokreću inicijative za promjenu nacionalnih propisa.
The French Parliament has changed the Constitution to enshrine the subsidiarity mechanisms. The Finnish Eduskunta will add a specific procedure for subsidiarity in its Rules of Procedure. The Belgian Chambre des representants has changed its rules as well and reinforced its staff with three new members. The Hellenic Parliament has established a working group to come up with proposals. Meanwhile in Spain, the EU Joint Committee for EU affairs has tabled a series of measures to prepare not only the parliament, but also, more broadly, to finetune its relations with the government, which in some cases might conflict with the opinion of the chambers.
Link na članak
May 10, 2008
Lisabonski ugovor, ovaj puta službeno
U petak 9.5. pročišćeni tekst Lisabonskog ugovora (Ugovor o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije) objavljen je i u Službenom listu.
Koliko nam je poznato, nema sadržajnih izmjena u odnosu na tekst objavljen na stranici Vijeća sredinom travnja.
Priložena je i usporedna tablica starih i novih brojeva članaka. Od početka se naslućivalo, a sad je i nakon letimičnog pogleda jasno da nova verzija Ugovora donosi nove glavobolje svima koji uče, poučavaju ili se na bilo koji način služe pravom EU. Gotovo svi poznatiji članci promijenili su numeraciju. Članci 28 i 30 UEZ postaju članci 34 i 36 (povratak u razdoblje prije Nice što se tiče opravdanja za restrikcije slobode kretanja robe), cijelo pravo tržišnog natjecanja pomaknuto je 20 članaka unaprijed (čl. 81. postaje čl. 101. itd.), čl. 94., 95., 308. također su se preselili, i tako dalje.
Nacionalni suci i pravo EU
EU Law Blog prenosi nacrt Izvještaja o ulozi nacionalnog suca u europskom pravosudnom sustavu, uz prijedlog rezolucije Europskog parlamenta, koji je napisala Diana Wallis, zastupnica u Europskom parlamentu.
Izvještaj je sastavljen za Odbor za pravna pitanja EP-a. Uključuje rezultate opsežne ankete među sucima različitih država članica o tome koliko su upoznati i u kojoj mjeri primjenjuju europsko pravo. Za ilustraciju, najbolje je citirati sam izvještaj:
"A. whereas a survey carried out by the Rapporteur during the second half of 2007
highlighted:
– significant disparities in national judges' knowledge of Community law across the European Union, with awareness of it being sometimes very limited,
– the urgency of enhancing the overall foreign language skills of national judges,
– the difficulties national judges experienced in accessing specific and up-to-date information on Community law,
– the need to improve and intensify the initial and life-long training of national judges in Community law,
– the judges' relative lack of familiarity with the preliminary ruling procedure, and the need to reinforce the dialogue between national judges and the Court of Justice,
– the fact that Community law is perceived by many judges as excessively complex and opaque,
– the need to ensure that Community law lends itself better to application by national judges"
Što se tiče konkretnih pokazatelja, samo nekoliko primjera:
- 94% anketiranih sudaca u Francuskoj smatraju da su slabo upoznati s postupkom za donošenje odluke o prethodnom pitanju (preliminary ruling).
- 8% sudaca ne zna kako pristupiti informacijama o pravu EU; od onih koji znaju, samo 18% to čini redovito. 17% to ne čini uopće.
- 61% anketiranih sudaca nikad nije pohađalo obrazovni program vezan uz pravo EU.
Očito je da Hrvatska kao potencijalna članica nije jedina koju čeka mnogo posla u pripremanju sudaca.
Puni tekst izvještaja nalazi se ovdje.
Apr 11, 2008
Izvansudska nagodba FSU-Viking Line
Finnish Seamen's Union and Viking Line bury hatchet -YLE
9.4.2008 at 20:17
The Finnish Seamen's Union and Viking Line have settled a drawnout dispute outside the European Court of Justice, the Finnish Broadcasting Company (YLE) reported Wednesday.
YLE's A-studio programme, to be aired later Wednesday evening, will report that the parties have signed a secret agreement in March halting legal action over the registering of a Viking Line ferry in Estonia.
Both sides had incurred sizeable legal bills and there was no firm date for the resumption of the legal process.
In 2003, Viking Line said it would reflag MS Rosella in Estonia. The Finnish union responded by issuing a strike notice and was backed by the International Transport Workers' Federation.
Viking Line found the industrial action illegal and took the matter to a UK court, which subsequently produced a ruling widely thought to support the employer side. The union says an EU court ruling last year contradicts the British court's.
The row between Viking Line and the Finnish Seamen's Union had repercussions for the entire EU as a firm court ruling on the matter would have set the boundaries of industrial action aiming to prevent a company from relocating to another EU member state.
One of the key principles of the EU is the freedom of establishment.
/STT/
© Copyright STT 2008
Lisabonski ugovor
Nakon negativnog ishoda referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj, kojima je odbačena ratifikacija Ustavnog ugovora, Konferencija vlada država članica 2007. godine izradila je nacrt novog ugovora koji bi trebao zamjeniti Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o Europskoj zajednici (Ugovor iz Nice). Novi se ugovor naziva Reformskim ugovorom ili Ugovorom iz Lisabona.
Tekst Reformskog ugovora finaliziran je 19. listopada 2007. godine u Lisabonu. Ugovor je potpisan 13. prosinca 2007. godine i trebao bi stupiti na snagu nakon što ga ratificiraju sve države članice, što bi se moglo desiti do lipnja 2009. godine kada su predviđeni izbori za Europski parlament.
Može se očekivati da će Hrvatska postati članicom Europske unije nakon što Reformski ugovor stupi na snagu.
Reformskim ugovorom postojeći Osnivački ugovori (Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o Europskoj zajednici) transformiraju se u:
- Ugovor o Europskoj uniji; i
- Ugovor o funkcioniranju Europske unije
Linkovi
- Web stranica Reformskog ugovora
- Konsolidirana verzija Reformskog ugovora (PDF 6,15 MB)
- Što je novo? Prof. Steve Peers piše za Statewatch Observatory
- Postconstitutional Treaty - Članak iz "German Law Journal"
- Seminar u Dubrovniku - travanj 2008
- House of Lords Report - The Treaty of Lisbon: An Impact Assessment
Apr 8, 2008
Naknada za uporabu cestovne infrastrukture u Sloveniji
Slobodna Dalmacija izvješćuje o uvođenju vignetta za korištenje cestovne infrastrukture u Sloveniji. Problem je u tome što se ne predviđa mogućnost plaćanja za kratko korištenje od npr. 10 dana kao u Austriji, već je potrebno kupiti vinjetu za najmanje 6 mjeseci po cijeni od € 35.
Postavlja se pitanje je li takvo rješenje neproporcionalno ograničenje slobode kretanja usluga zbog toga što usluge kojima se primatelji usluga iz drugih država članica koriste samo povremeno ili jednokratno čini manje atraktivnim. Npr. Korisnik turističkih usluga koji jednom godišnje putuje na odmor iz Češke Republike na Bled mora platiti € 35 za korištenje cca. 15 km autoceste.
Možda je moguća argumentacija analogijom iz para. 37 presude u predmetu Dirk Rüffert:
Postavlja se pitanje je li takvo rješenje neproporcionalno ograničenje slobode kretanja usluga zbog toga što usluge kojima se primatelji usluga iz drugih država članica koriste samo povremeno ili jednokratno čini manje atraktivnim. Npr. Korisnik turističkih usluga koji jednom godišnje putuje na odmor iz Češke Republike na Bled mora platiti € 35 za korištenje cca. 15 km autoceste.
Možda je moguća argumentacija analogijom iz para. 37 presude u predmetu Dirk Rüffert:
37 As the Advocate General stated at point 103 of his Opinion, by requiring undertakings performing public works contracts and, indirectly, their subcontractors to apply the minimum wage laid down by the ‘Buildings and public works’ collective agreement, a law such as the Landesvergabegesetz may impose on service providers established in another Member State where minimum rates of pay are lower an additional economic burden that may prohibit, impede or render less attractive the provision of their services in the host Member State. Therefore, a measure such as that at issue in the main proceedings is capable of constituting a restriction within the meaning of Article 49 EC.
Drugim riječima, ako je minimalna naknada za korištenje cestovne infrastrukture viša od one u državi korisnika usluga, takva mjera može predstavljati restrikciju u smislu Čl. 49 EC koju je potrebno opravdati.
Poduzeća koja naplaćuju naknadu za korištenje cestovne infrastrukture smatraju se emanacijom države (vidi Commission v. Austria, C-205/98).
U istom predmetu ECJ je interpretirao Direktivu 93/89 te pojasnio u koju se svrhu može naplaćivati cestarina (caveat, ta Direktiva se primjenjuje samo na određena teretna vozila).
A Member State which does not apply the tolls demanded for the full itinerary on a motorway only in order to cover the costs linked with the construction, operation and development of that motorway fails to fulfil its obligation under Article 7(h) of Directive 93/89 on the application by Member States of taxes on certain vehicles used for the carriage of goods by road and tolls and charges for the use of certain infrastructures. The infrastructure network concerned within the meaning of that provision refers only to the section of the infrastructure for the use of which the toll is paid and not to all the sections of the motorway which form part of the same financing system.
Osim što je vjerovatno suprotna Čl. 49 UEZ, slovenska mjera je suprotna i Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, tj. stand-still klauzuli iz Čl. 57.
Article 57
1. The Parties shall not take any measures or actions which render the conditions for the supply of services by Community and Croatian nationals or companies which are established in a Party other than that of the person for whom the services are intended significantly more restrictive as compared to the situation existing on the day preceding the day of entry into force of the Agreement.
Ukratko, otežava se pristup tržištu usluga za korisnike usluga iz Hrvatske.
Struktura znanstvenih revolucija nakon 45 godina
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2008.
Autori: Eugen Pusić, Zvonko Posavec, Zoran Kurelić, Siniša Rodin, Hotimir Burger, Tomislav Petković i Vladimir Paar
Siniša Rodin, Thomas S. Kuhn i kriza hrvatske paradigme, str. 35-42
Autori: Eugen Pusić, Zvonko Posavec, Zoran Kurelić, Siniša Rodin, Hotimir Burger, Tomislav Petković i Vladimir Paar
Siniša Rodin, Thomas S. Kuhn i kriza hrvatske paradigme, str. 35-42
Djelo Thomasa Samuela Kuhna i njegov značaj dobro su poznati, o čemu su elokventno govorili prof. Posavec i prof. Kurelić. Želio bih se osvrnuti na širi društveni značaj Kuhnovog objašnjenja paradigmatskog obrata, posebice u svjetlu hrvatske pravne i političke tranzicije.
Kako objašnjava Kuhn u Strukturi znanstvenih revolucija (Kuhn 1962), paradigma je skup pretpostavki znanstvene zajednice na kojima se temelji njihovo "znanje", skup postignuća znanstvene zajednice koja predstavljaju osnovu za buduću praksu. Paradigma nudi obećanje "uspjeha" u predviđanju znanstvenih rezultata. Takozvane "normalne znanosti" temelje se na pretpostavci da znanstvena zajednica zna "kako izgleda svijet". Zbog toga normalne znanosti često potiskuju fundamentalne novosti, te zbog toga napredak u znanosti nije, kako se obično shvaća, evolutivan već skokovit. Do skoka u novu paradigmu dolazi kada nastupi kriza, tj. kada "normalne znanosti" više nisu u stanju uopće, ili tako dobro, objasniti probleme dok je, istovremeno, te probleme moguće uspješnije predvidjeti i objasniti iz perspektive nove paradigme. Nakon skoka u novu paradigmu svijet u kojemu znanstvenici žive se fundamentalno i kvalitativno mijenja, na svijet se gleda na potpuno drugačiji način, Zemlja postaje kugla a ne ploča koja počiva na leđima Titana.
Kuhnov koncept paradigme atraktivan je ne samo u pojašnjenju znanstvenih mjena, već je relevantan u širem društvenom kontekstu na što upućuje i Kurelić. Tome su, čini mi se, dva razloga. Kao prvo, Kuhn je opisao proces koji korespondira s realitetom, te drugo, o čemu namjeravam detaljnije izložiti, stoga što model paradigmatskog skoka funkcionira ne samo u okvirima znanosti već i na razini društva.
U ovom ću se izlaganju započeti primjerom koji govori u prilog tezi da, ne samo znanstvene, već i društvene mjene nastupaju kada su pripadnici zajednice suočeni s krizom koja insistiranje na rješenjima utemeljenima na staroj paradigmi čini besmislenima i štetnima. Nakon toga ću se osvrnuti na promjene okoliša koje su potencirale krizu hrvatskog prava na kraju XX. i početku XXI. stoljeća. Kao moguće rješenje krize predložiti ću tri, kako ih nazivam, hereze, o čijem prihvaćanju, po mom sudu, ovisi prelazak na novu pravnu paradigmu i moguće rješenje krize.
Nedugo nakon Oktobarske revolucije, nakon što se zapadni svijet zainteresirao za revolucionarna i postrevolucionarna zbivanja u sovjetskoj Rusiji, u tu su zemlju počeli pristizati brojni zapadnoeuropski i američki građani, od kojih su neki, poput izvjesne novinarke izdavačke kuće Baltimore Sun imali obavještajne zadaće. Sovjetska je vlast neke od tih osoba uhitila i držala u zatočeništvu u zloglasnom zatvoru Lubjanka. Početkom dvadesetih godina u Rusiji je zavladala velika glad, no sovjetske su vlasti odbijale primiti međunarodnu pomoć u hrani, pa čak i priznati činjenicu da se od gladi masovno umire. Administracija Sjedinjenih Država poduzimala je stalne napore kako bi ishodila puštanje američkih građana iz zatočeništva u zamjenu za pomoć u hrani sovjetskom narodu, bez ikakve pozitivne reakcije sovjetskih vlasti. Napokon, u ljetu 1921. godine, nakon što je, prema nekim izvorima, od gladi umrlo između 6 i 8 milijuna ljudi, sovjetske su vlasti prihvatile oslobađanje američkih građana u zamjenu za pomoć u žitu. Kako izvješćuje New York Times od 16. srpnja 1921. godine, oslobođena je gospođa Marguerite E. Harrison, koja je u tamnici provela više od godinu dana, od lipnja 1920. godine.
Sovjetska vlast, po cijenu života milijuna ljudi, ustrajavala je na kontinuitetu svoje politike prema Zapadu i osobama koje su smatrane zapadnim agentima. Ta je politika napuštena tek nakon što se pokazala neprovedivom.
Danas, u manje radikalnim okolnostima, kao jedan od glavnih problema postkomunističkih država javlja se pitanje kontinuiteta/diskontinuiteta njihovih pravnih sustava i kultura. Oni su, uglavnom, utemeljeni na čistoj teoriji prava Hansa Kelsena i njenim normativnih zahtjevima, prema kojima valjanost svih pravnih pravila, u konačnici, ovisi o hipotetskoj temeljnoj pravnoj normi, pri čemu se zapostavlja društveni kontekst u kojem se pravo primjenjuje. Komunističko čitanje Kelsena pridonjelo je vlastite specifičnosti oslanjajući se i nadalje na deduktivistički pristup i dekontekstualizaciju. Pretpostavka navodne objektivnosti prava, u određenoj je mjeri izolirala pravni sustav od političkih pritisaka, ali je s druge strane pridonosila dodatnoj formalizaciji prava. Kako sam pojasnio na drugom mjestu, navodna objektivnost pravnog sustava, kako se shvaćala u doba komunizma, postupno se razvila u dominantnu pravnu kulturu, koju članovi pravne profesije nisu razumjeli kao nešto posebno, budući da su je smatrali univerzalnom. Shvaćanje prava kao objektivnog, formalnog sustava koji može pružiti zadovoljavajuće odgovore na sva pravna pitanja suočilo se s realitetom postkomunističke tranzicije i zahtjeva za prilagodbom pravnog sustava Europskim standardima. Teza ovog izlaganja je da je hrvatski pravni sustav suočen s krizom koju su izazvale dinamične promjene političkog i pravnog okoliša na europskom kontinentu, u drugoj polovici XX. stoljeća. Želio bih sugerirati da se razlozi sadašnje krize mogu, barem djelomično, objasniti inzistiranjem hrvatske pravne profesije na tradicionalnom shvaćanju prava kakvim su ga doživljavali pripadnici univerzalne pravne kulture u preddemokratskom razdoblju, te izostankom paradigmatskog obrata.
Okoliš hrvatskog pravnog sustava dramatično se promijenio čemu je u velikoj mjeri pridonjeo proces političke i pravne integracije europskog kontinenta. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća pravo Europske unije diferenciralo se od međunarodnog prava i nacionalnog prava. Istovremeno dolazi i do diferencijacije pripadnika znanstvene zajednice koji na pravo Unije gledaju iz različitih, često konkurentnih perspektiva. Budući da je pravo Unije uvelike utemeljeno na sudskoj praksi, dolazi i do metodološke diferencijacije zagovornika formalno-tekstualne analize i predstavnika pravnog realizma. Nadalje, zbog diferencijacije prava Zajednice/Unije do kojega je došlo u devedesetima, europska pravna metoda počinje rastakati taksonomiju "normalnih" pravnih grana i disciplina. Pitanja poput "je li visoko obrazovanje usluga?", "je li dopušten štrajk usmjeren protiv radnika iz drugih država članica?", "smije li država tolerirati javni prosvjed koji blokira promet na autocesti ili ga mora spriječiti?", nastala su u specifičnom pravnom i političkom kontekstu Europske unije i na njih gotovo da i nije moguće odgovoriti iz perspektive "normalne" pravne znanosti. Istovremeno, u Hrvatskoj se pravo i nadalje uvelike temelji na "normalnoj" pravnoj znanosti i tradicionalnoj taksonomiji. Stoga se pravo Unije ne razumije kao autonomno i specifično, već se odgovori na pravna pitanja traže u okvirima tradicionalnih pravnih grana s europskim atributom, primjerice kao "europsko obiteljsko pravo", "europsko radno pravo", "europsko međunarodno privatno pravo", "europsko kazneno pravo" itd. Kriza pravnog sustava u tranziciji nastupa stoga što normalna pravna znanost nije u stanju anticipirati i rješavati probleme koji su se pojavili pod utjecajem europskog okoliša.
U opisanom kontekstu želio bih predložiti tri, nazovimo ih, hereze, koje bi, kada bi bile prihvaćene označile napuštanje stare i prelazak na novu pravnu paradigmu.
Prva hereza govori, kako je predložio John Dewey, da je pravna logika besmislena bez svog društvenog konteksta i politike na kojoj se pravo temelji. Pozivajući se na dobro poznati silogizam, " ... problem nije je li Sokrat smrtan, već hoće li i treba li njegova smrtnost nastupiti određenog dana i na određeni način." Drugim riječima, pitanje treba li Sokrata osuditi i ubiti, nije pravno već političko pitanje, a to se pitanje javlja u svakom sudskom postupku. Dok tradicionalna paradigma takve probleme razumije kao formalnopravne, nova paradigma ih tretira kao probleme društvene regulacije.
Druga hereza, blisko povezana s prvom, propovjeda da, pravni formalizam, shvaćen kao strogo poštivanje tekstualno formuliranih pravnih pravila nije jedini niti glavni način za dobivanje odgovora na pravna pitanja, već metoda opravdanja sudskih odluka.
Treća i konačna hereza govori da zakonodavstvo shvaćeno kao ius positum, ne rješava pravne probleme, već služi kao pozornica na kojoj se odvija diskurs o pravnim sporovima. Kako bi sugerirao Erlich, zakonodavstvo ne može predstavljati apstraktni i prospektivni pravni poredak, budući da zakonodavac može rješavati samo one probleme koji su mu već prethodno predočeni i koji su već doveli do spora u stvarnom životu. Zbog toga zakonodavac reagira samo na one stvari koje su se već dogodile. Slično, zakonodavac ne može regulirati in abstracto, budući da se svaki novi slučaj temelji na posebnom činjeničnom stanju. Kako bi rekao Holmes, "general propositions don't solve concrete cases."
Uvjet da bi pravna kultura prihvatila navedene hereze je prihvaćanje shvaćanja da je pravo više od silogističke vježbe. Naime, da bi silogizam bio valjan, konkluzija ne smije sadržati ništa više od onoga što je prethodno sadržano u premisama. Drugim riječima, premise silogizma kontroliraju konkluziju, ali konkluzija ne smije donositi ništa nova u odnosu na ono što je već sadržano u premisama, jer bi inače bila pogrešna. Doista, cirkularnost prava i osjećaj pravne sigurnosti koji ostavlja silogistička logika, izuzetno je privlačna sucima, stoga što im daje sredstvo pomoću kojega mogu odlučiti o ishodu spora kontrolirajući premise silogizma, bez da ikada priznaju svoju ulogu u stvaranju prava. O tome Lasser govori kada koristi izraz "cloaking equity judgments in legal form". Za razliku od formalne logike, nova paradigma sugerira da sudovi tipično donose političke odluke, bez obzira priznali oni to ili ne. Još važnije, činjenica da suci poriču ili izbjegavaju retoriku sudske politike okrečući se pravnom tekstualizmu, predstavlja, samo po sebi, politički izbor. Moć formalizma zaodjenuta u silogističku formu, jednako je redistributivna kao i moć sudskih odluka koje slijede određenu sudsku politiku. Jedina je razlika u tome što tu činjenicu neke pravne kulture priznaju, a druge ne. Ukratko, prelazak na novu paradigmu označava odbacivanje iluzije o objektivnosti prava i mogućnosti njegove mehaničke primjene.
Kuhn ističe da je znanost racionalna djelatnost koja traži odgovore na znanstvena pitanja. U odsustvu zadovoljavajućih odgovora dolazi do krize i promjene paradigme. Društveni procesi često su iracionalni i promjena paradigme nastupa tek kada se društvo suoči s teškim posljedicama, kao što je masovna glad u Sovjetskom Savezu ili veliki broj mrtvih na bojnom polju. Nakon sedamnaest godina tranzicije, te dvije godine vođenja pregovora o pristupanju Europskoj uniji, u siječnju 2008. godine Hrvatska se suočila sa zastojem pregovora. Kako izvješćuju mediji, "zbog nesposobnosti hrvatske administracije, suspendirani su svi ugovori za program PHARE, a najozbiljnije nam prijeti i gubitak akreditacije za pretpristupne fondove." Europska komisija Hrvatskoj je 'zamrznula' 130 milijuna eura pretpristupne pomoći te je istodobno upozorila da bi Hrvatska mogla izgubiti i mogućnost iskorištavanja novca iz europskih fondova u kojima joj je namijenjeno oko 140 milijuna eura godišnje. U 2007. godini nije zatvoreno niti jedno poglavlje pregovora, a kako izvješćuje bečki Die Presse, vjerovatnoća da će Hrvatska pristupiti Uniji u roku od dvije do tri godine je smanjena. Ne ulazeći u moguće političke razloge zastoja u pregovorima, želio bih zaključiti ovo izlaganje sugestijom da ozbiljni prigovori koje Unija upućuje Hrvatskoj u pogledu potrebne reforme pravosuđa i državne uprave imaju značaj krize u Kuhnovom smislu. Je li kriza dovoljno ozbiljna da bi urodila promjenom paradigme otvoreno je pitanje.
Kuhnov koncept paradigme atraktivan je ne samo u pojašnjenju znanstvenih mjena, već je relevantan u širem društvenom kontekstu na što upućuje i Kurelić. Tome su, čini mi se, dva razloga. Kao prvo, Kuhn je opisao proces koji korespondira s realitetom, te drugo, o čemu namjeravam detaljnije izložiti, stoga što model paradigmatskog skoka funkcionira ne samo u okvirima znanosti već i na razini društva.
U ovom ću se izlaganju započeti primjerom koji govori u prilog tezi da, ne samo znanstvene, već i društvene mjene nastupaju kada su pripadnici zajednice suočeni s krizom koja insistiranje na rješenjima utemeljenima na staroj paradigmi čini besmislenima i štetnima. Nakon toga ću se osvrnuti na promjene okoliša koje su potencirale krizu hrvatskog prava na kraju XX. i početku XXI. stoljeća. Kao moguće rješenje krize predložiti ću tri, kako ih nazivam, hereze, o čijem prihvaćanju, po mom sudu, ovisi prelazak na novu pravnu paradigmu i moguće rješenje krize.
I.
Nedugo nakon Oktobarske revolucije, nakon što se zapadni svijet zainteresirao za revolucionarna i postrevolucionarna zbivanja u sovjetskoj Rusiji, u tu su zemlju počeli pristizati brojni zapadnoeuropski i američki građani, od kojih su neki, poput izvjesne novinarke izdavačke kuće Baltimore Sun imali obavještajne zadaće. Sovjetska je vlast neke od tih osoba uhitila i držala u zatočeništvu u zloglasnom zatvoru Lubjanka. Početkom dvadesetih godina u Rusiji je zavladala velika glad, no sovjetske su vlasti odbijale primiti međunarodnu pomoć u hrani, pa čak i priznati činjenicu da se od gladi masovno umire. Administracija Sjedinjenih Država poduzimala je stalne napore kako bi ishodila puštanje američkih građana iz zatočeništva u zamjenu za pomoć u hrani sovjetskom narodu, bez ikakve pozitivne reakcije sovjetskih vlasti. Napokon, u ljetu 1921. godine, nakon što je, prema nekim izvorima, od gladi umrlo između 6 i 8 milijuna ljudi, sovjetske su vlasti prihvatile oslobađanje američkih građana u zamjenu za pomoć u žitu. Kako izvješćuje New York Times od 16. srpnja 1921. godine, oslobođena je gospođa Marguerite E. Harrison, koja je u tamnici provela više od godinu dana, od lipnja 1920. godine.
Sovjetska vlast, po cijenu života milijuna ljudi, ustrajavala je na kontinuitetu svoje politike prema Zapadu i osobama koje su smatrane zapadnim agentima. Ta je politika napuštena tek nakon što se pokazala neprovedivom.
Danas, u manje radikalnim okolnostima, kao jedan od glavnih problema postkomunističkih država javlja se pitanje kontinuiteta/diskontinuiteta njihovih pravnih sustava i kultura. Oni su, uglavnom, utemeljeni na čistoj teoriji prava Hansa Kelsena i njenim normativnih zahtjevima, prema kojima valjanost svih pravnih pravila, u konačnici, ovisi o hipotetskoj temeljnoj pravnoj normi, pri čemu se zapostavlja društveni kontekst u kojem se pravo primjenjuje. Komunističko čitanje Kelsena pridonjelo je vlastite specifičnosti oslanjajući se i nadalje na deduktivistički pristup i dekontekstualizaciju. Pretpostavka navodne objektivnosti prava, u određenoj je mjeri izolirala pravni sustav od političkih pritisaka, ali je s druge strane pridonosila dodatnoj formalizaciji prava. Kako sam pojasnio na drugom mjestu, navodna objektivnost pravnog sustava, kako se shvaćala u doba komunizma, postupno se razvila u dominantnu pravnu kulturu, koju članovi pravne profesije nisu razumjeli kao nešto posebno, budući da su je smatrali univerzalnom. Shvaćanje prava kao objektivnog, formalnog sustava koji može pružiti zadovoljavajuće odgovore na sva pravna pitanja suočilo se s realitetom postkomunističke tranzicije i zahtjeva za prilagodbom pravnog sustava Europskim standardima. Teza ovog izlaganja je da je hrvatski pravni sustav suočen s krizom koju su izazvale dinamične promjene političkog i pravnog okoliša na europskom kontinentu, u drugoj polovici XX. stoljeća. Želio bih sugerirati da se razlozi sadašnje krize mogu, barem djelomično, objasniti inzistiranjem hrvatske pravne profesije na tradicionalnom shvaćanju prava kakvim su ga doživljavali pripadnici univerzalne pravne kulture u preddemokratskom razdoblju, te izostankom paradigmatskog obrata.
II.
Okoliš hrvatskog pravnog sustava dramatično se promijenio čemu je u velikoj mjeri pridonjeo proces političke i pravne integracije europskog kontinenta. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća pravo Europske unije diferenciralo se od međunarodnog prava i nacionalnog prava. Istovremeno dolazi i do diferencijacije pripadnika znanstvene zajednice koji na pravo Unije gledaju iz različitih, često konkurentnih perspektiva. Budući da je pravo Unije uvelike utemeljeno na sudskoj praksi, dolazi i do metodološke diferencijacije zagovornika formalno-tekstualne analize i predstavnika pravnog realizma. Nadalje, zbog diferencijacije prava Zajednice/Unije do kojega je došlo u devedesetima, europska pravna metoda počinje rastakati taksonomiju "normalnih" pravnih grana i disciplina. Pitanja poput "je li visoko obrazovanje usluga?", "je li dopušten štrajk usmjeren protiv radnika iz drugih država članica?", "smije li država tolerirati javni prosvjed koji blokira promet na autocesti ili ga mora spriječiti?", nastala su u specifičnom pravnom i političkom kontekstu Europske unije i na njih gotovo da i nije moguće odgovoriti iz perspektive "normalne" pravne znanosti. Istovremeno, u Hrvatskoj se pravo i nadalje uvelike temelji na "normalnoj" pravnoj znanosti i tradicionalnoj taksonomiji. Stoga se pravo Unije ne razumije kao autonomno i specifično, već se odgovori na pravna pitanja traže u okvirima tradicionalnih pravnih grana s europskim atributom, primjerice kao "europsko obiteljsko pravo", "europsko radno pravo", "europsko međunarodno privatno pravo", "europsko kazneno pravo" itd. Kriza pravnog sustava u tranziciji nastupa stoga što normalna pravna znanost nije u stanju anticipirati i rješavati probleme koji su se pojavili pod utjecajem europskog okoliša.
III.
U opisanom kontekstu želio bih predložiti tri, nazovimo ih, hereze, koje bi, kada bi bile prihvaćene označile napuštanje stare i prelazak na novu pravnu paradigmu.
Prva hereza govori, kako je predložio John Dewey, da je pravna logika besmislena bez svog društvenog konteksta i politike na kojoj se pravo temelji. Pozivajući se na dobro poznati silogizam, " ... problem nije je li Sokrat smrtan, već hoće li i treba li njegova smrtnost nastupiti određenog dana i na određeni način." Drugim riječima, pitanje treba li Sokrata osuditi i ubiti, nije pravno već političko pitanje, a to se pitanje javlja u svakom sudskom postupku. Dok tradicionalna paradigma takve probleme razumije kao formalnopravne, nova paradigma ih tretira kao probleme društvene regulacije.
Druga hereza, blisko povezana s prvom, propovjeda da, pravni formalizam, shvaćen kao strogo poštivanje tekstualno formuliranih pravnih pravila nije jedini niti glavni način za dobivanje odgovora na pravna pitanja, već metoda opravdanja sudskih odluka.
Treća i konačna hereza govori da zakonodavstvo shvaćeno kao ius positum, ne rješava pravne probleme, već služi kao pozornica na kojoj se odvija diskurs o pravnim sporovima. Kako bi sugerirao Erlich, zakonodavstvo ne može predstavljati apstraktni i prospektivni pravni poredak, budući da zakonodavac može rješavati samo one probleme koji su mu već prethodno predočeni i koji su već doveli do spora u stvarnom životu. Zbog toga zakonodavac reagira samo na one stvari koje su se već dogodile. Slično, zakonodavac ne može regulirati in abstracto, budući da se svaki novi slučaj temelji na posebnom činjeničnom stanju. Kako bi rekao Holmes, "general propositions don't solve concrete cases."
Uvjet da bi pravna kultura prihvatila navedene hereze je prihvaćanje shvaćanja da je pravo više od silogističke vježbe. Naime, da bi silogizam bio valjan, konkluzija ne smije sadržati ništa više od onoga što je prethodno sadržano u premisama. Drugim riječima, premise silogizma kontroliraju konkluziju, ali konkluzija ne smije donositi ništa nova u odnosu na ono što je već sadržano u premisama, jer bi inače bila pogrešna. Doista, cirkularnost prava i osjećaj pravne sigurnosti koji ostavlja silogistička logika, izuzetno je privlačna sucima, stoga što im daje sredstvo pomoću kojega mogu odlučiti o ishodu spora kontrolirajući premise silogizma, bez da ikada priznaju svoju ulogu u stvaranju prava. O tome Lasser govori kada koristi izraz "cloaking equity judgments in legal form". Za razliku od formalne logike, nova paradigma sugerira da sudovi tipično donose političke odluke, bez obzira priznali oni to ili ne. Još važnije, činjenica da suci poriču ili izbjegavaju retoriku sudske politike okrečući se pravnom tekstualizmu, predstavlja, samo po sebi, politički izbor. Moć formalizma zaodjenuta u silogističku formu, jednako je redistributivna kao i moć sudskih odluka koje slijede određenu sudsku politiku. Jedina je razlika u tome što tu činjenicu neke pravne kulture priznaju, a druge ne. Ukratko, prelazak na novu paradigmu označava odbacivanje iluzije o objektivnosti prava i mogućnosti njegove mehaničke primjene.
IV.
Kuhn ističe da je znanost racionalna djelatnost koja traži odgovore na znanstvena pitanja. U odsustvu zadovoljavajućih odgovora dolazi do krize i promjene paradigme. Društveni procesi često su iracionalni i promjena paradigme nastupa tek kada se društvo suoči s teškim posljedicama, kao što je masovna glad u Sovjetskom Savezu ili veliki broj mrtvih na bojnom polju. Nakon sedamnaest godina tranzicije, te dvije godine vođenja pregovora o pristupanju Europskoj uniji, u siječnju 2008. godine Hrvatska se suočila sa zastojem pregovora. Kako izvješćuju mediji, "zbog nesposobnosti hrvatske administracije, suspendirani su svi ugovori za program PHARE, a najozbiljnije nam prijeti i gubitak akreditacije za pretpristupne fondove." Europska komisija Hrvatskoj je 'zamrznula' 130 milijuna eura pretpristupne pomoći te je istodobno upozorila da bi Hrvatska mogla izgubiti i mogućnost iskorištavanja novca iz europskih fondova u kojima joj je namijenjeno oko 140 milijuna eura godišnje. U 2007. godini nije zatvoreno niti jedno poglavlje pregovora, a kako izvješćuje bečki Die Presse, vjerovatnoća da će Hrvatska pristupiti Uniji u roku od dvije do tri godine je smanjena. Ne ulazeći u moguće političke razloge zastoja u pregovorima, želio bih zaključiti ovo izlaganje sugestijom da ozbiljni prigovori koje Unija upućuje Hrvatskoj u pogledu potrebne reforme pravosuđa i državne uprave imaju značaj krize u Kuhnovom smislu. Je li kriza dovoljno ozbiljna da bi urodila promjenom paradigme otvoreno je pitanje.
Apr 7, 2008
Odluka Ustavnog suda RH br. U-III-1410/2007 od 13. veljače 2008.
Ovom odlukom Ustavni sud interpretirao je Čl. 70 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju te odlučio da hrvatsko pravo valja interpretirati u svjetlu prava EU. Ustavni sud je pojasnio da se "kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Europskih zajednica" ne primjenjuju kao primarni izvor prava, nego samo kao pomoćno sredstvo za tumačenje. (n.b. izraz "primarni izvor prava" ne koristi se u smislu primarni izvor prava EU). Zanimljivo, Us smatra pravo EU "komparativnim pravom" i pomoćnim interpretativnim sredstvom, a ne pravom koje je dio nacionalnog pravnog poretka u smislu SSP-a i Čl. 140 Ustava RH. Zanimljiv je i stav Us o vremenskim učincima SSP-a i Privremenog sporazuma, koji se protežu i na razdoblje prije njihova stupanja na snagu.
Tekst odluke (izvadak)
1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-4832/2003-6 od 9. studenoga 2006. godine (»Narodne novine«, broj 29/07.).
Tom je presudom odbijena tužba podnositelja protiv rješenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Agencija) klasa: UP/I-030-02/2002-01/32, urbroj: 580-02-03-10-75 od 18. veljače 2003. godine.
Tim je rješenjem utvrđeno da je podnositelj zlouporabio monopolistički položaj na mjerodavnom tržištu ovlaštenih distributera osobnim vozilima marke Volkswagen na području Republike Hrvatske. U točki 2. izreke rješenja naložen je podnositelju nastavak poslovne suradnje sa svim ovlaštenim distributerima vozilima marke Volkswagen na području Republike Hrvatske s kojima je zaključio pismo namjere, izrekom rješenja poimence navedenima u razdoblju od jedne godine od dana dostave rješenja. U točki 3. naloženo je podnositelju da u roku od 15 dana Agenciji dostavi dokaz o ispunjenju naloga iz prethodne točke, te mu je naloženo da u roku od 30 dana od dana dostave rješenja izradi kvalitativne i objektivne kriterije za ostanak u sustavu ovlaštene distribucije vozilima marke Volkswagen, te da ih dostavi poduzetnicima iz točke 2. izreke rješenja. Točkom 6. izreke rješenja naloženo je da podnositelj nakon proteka roka od godine dana s poduzetnicima koji budu ispunjavali kvalitativne i objektivne kriterije za ostanak u sustavu ovlaštene distribucije vozilima marke Volkswagen sklopi ugovor za razdoblje od najmanje pet godina.
2. Podnositelj smatra da su osporenim rješenjem i presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 49. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
(...)
5. U odnosu na primjenu mjerodavnog prava, Upravni sud utvrđuje da je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo od strane Agencije koja je primijenila način, kriterije i standarde komparativnog prava Europskih zajednica vezano uz distribuciju motornih vozila. Naime, u odsustvu podzakonskih akata Republike Hrvatske koji bi odredili kriterije, načine i standarde za ocjenu zlouporabe monopolističkog položaja na tržištu motornih vozila, Agencija primjenjuje načine, kriterije i standarde komparativnog prava Europskih zajednica vezane uz distribuciju motornih vozila. Time u interesu stranaka obznanjuje jedinstvenost pristupa ocjeni i upućuje na način i standard koji uzima kao mjerilo i tako otklanja mogućnost proizvoljnosti ocjene zakonitosti postupanja, utvrđuje Upravni sud.
Također navedeni se kriteriji primjenjuju i temeljem članka 70. i članka 130. SSP-a. Tim Sporazumom tržišno natjecanje uređeno je odredbama članaka 40., 69. i 70. te je propisano da će se svako postupanje suprotno pravilima slobodnog tržišnog natjecanja ocjenjivati temeljem kriterija koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u Zajednici posebice članaka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Zajednice.
Odredbe članaka 40. i 70. SSP-a odgovaraju po svom sadržaju odredbama članaka 27. i 35. Privremenog sporazuma.
Činjenica da je sporni ugovorni odnos, koji je bio predmetom postupka, sklopljen prije stupanja na snagu navedenih sporazuma, prema ocjeni Upravnog suda, ne znači da se na njega isti ne bi mogli primijeniti i to stoga što navedeni međunarodni sporazumi imaju za cilj da se s tržišta uklone svi ugovori odnosno odnosi kojima se ograničava ili osujećuje slobodno tržišno natjecanje.
6. Članak 70. stavak 1. SSP-a i članak 36. stavak 1. Privremenog sporazuma određuju, između ostaloga, da je, u mjeri u kojoj to može utjecati na trgovinu između Europskih zajednica i Republike Hrvatske, sljedeće nespojivo s ispravnom primjenom SSP-a odnosno Privremenog sporazuma:
– zlouporaba vladajućeg položaja jednog ili više poduzetnika na teritoriju Zajednice ili Hrvatske u cjelini, ili u njihovim značajnim dijelovima.
Postupanje protivno odredbama SSP-a i Privremenog sporazuma valja tumačiti na temelju mjerila koja proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju Europskih zajednica, a osobito, između ostaloga, članaka 81. i 82. Ugovora o Europskim zajednicama te instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Europskih zajednica (članak 70. stavak 2. SSP-a i članak 35. stavak 2. Privremenog sporazuma).
Slijedom navedenoga, u slučajevima u kojima se ispituje je li tržišno natjecanje narušeno, hrvatska tijela koja se bave zaštitom tržišnog natjecanja, ovlaštena su i obvezatna primjenjivati kriterije koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju Europskih zajednica i iz instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Europskih zajednica. Na taj način SSP i Privremeni sporazum obvezuju hrvatska tijela za zaštitu tržišnog natjecanja da rješavajući određene slučajeve, primjenjuju ne samo hrvatsko pravo tržišnog natjecanja, nego i da vode računa o odgovarajućem pravu Europskih zajednica.
7. U konkretnom slučaju podnositelj je otkazao pismo namjere s drugim trgovačkim društvom 26. ožujka 2001., a tada nisu stupili na snagu ni bili u primjeni ni Privremeni sporazum (stupio na snagu 1. ožujka 2002., a privremeno se primjenjivao od 1. siječnja 2002.) ni SSP (stupio na snagu 1. veljače 2005.).
Nije dvojbeno da su upravna tijela i Upravni sud mogli primjenjivati odredbe tih sporazuma na načelnoj razini, pod uvjetom da se ocjenjuje djelovanje poduzetnika u vremenu kada ti međunarodni ugovori jesu na snazi.
U ustavnosudskom postupku se postavlja i pitanje primjene »kriterija, standarda i instrumenata tumačenja Europskih zajednica«, na čiju primjenu upućuje SSP i Privremeni sporazum. Podnositelj u prilog tvrdnje da se ti kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Europskih zajednica ne mogu nikako primijeniti poziva na okolnost da oni »nisu ni preuzeti ni objavljeni u bilo kojem drugom hrvatskom zakonu ili propisu« te da stoga ne mogu biti izvor prava. Pri tome podnositelj navodi presudu Upravnog suda broj: Us-5438/2003-7 od 26. listopada 2006. godine, koja je donesena u različitom slučaju od ovoga o kojem je odlučivano u ovom predmetu. I u toj presudi Upravni sud priznaje mogućnost načelne primjene SSP-a i Privremenog sporazuma, dok se spori samo mogućnost primjene kriterija, standarda i instrumenata tumačenja Europskih zajednica.
Ustavni sud utvrđuje da takvo stajalište podnositelja nije osnovano jer se kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Europskih zajednica ne primjenjuju kao primarni izvor prava, nego samo kao pomoćno sredstvo za tumačenje. Odredbe članka 70. stavka 2. SSP-a i članka 35. stavka 2. privremenog sporazuma valja promatrati u kontekstu obveze Republike Hrvatske da svoje zakonodavstvo, pa tako i ono koje se tiče tržišnog natjecanja, uskladi s pravnom stečevinom Europske unije. Kada primjenjuje tako usklađeno zakonodavstvo, obveza je državnih tijela Republike Hrvatske da to čine na način kako je to slučaj u Europskim zajednicama, dakle po smislu i duhu propisa na temelju kojih je usklađivanje obavljeno.
Dakle, odredbom članka 70. stavka 2. SSP-a se u bitnom određuje da je za ocjenu je li neko postupanje poduzetnika u skladu s pravilima tržišnog natjecanja relevantno ne samo hrvatsko pravo, već treba voditi računa o cjelokupnom pravu Europskih zajednica koje se odnosi na tržišno natjecanje. Time se pravo Europskih zajednica formalnopravno ne uvodi u hrvatski pravni sustav temeljem odredaba SSP-a kao međunarodnog ugovora, ali se propisuje da hrvatske propise tržišnog natjecanja treba primjenjivati i tumačiti uzimajući u obzir pravila, mjerila i načela prava tržišnog natjecanja.
U konkretnom slučaju, SSP i Privremeni sporazum nisu bili na snazi kada se desio događaj koji je ocijenjen zlouporabom položaja na tržištu. Međutim Agencija i Upravni sud su pri procjenjivanju je li takvo postupanje moglo dovesti do zlouporabe monopolističkog odnosno vladajućeg položaja na tržištu krenuli od mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (članci 13. do 20.), a pri tome su samo kao pomoćno sredstvo primijenili kriterije, standarde i instrumente za tumačenje Europskih zajednica. Radilo se o svojevrsnom popunjavanju pravnih praznina na način koji odgovara duhu nacionalnoga prava i koji nije suprotan izričitim rješenjima navedenog Zakona, primjenom kojega je odlučeno u ovom slučaju.
Odlučno je bilo samo da li u konkretnom slučaju postoji monopolistički odnosno vladajući položaj, koji se može zlorabiti na bilo koji od načina primjerice navedenih u članku 20. ZZTN-a. U takvo monopolističko djelovanje ulazi svakako i odbijanje daljnjeg poslovanja, koje se sastoji u raskidu ugovora, ako takav raskid nije utemeljen na unaprijed utvrđenim i jasnim te objavljenim poslovnim i kvalitativnim mjerilima, a kakvo je utvrđeno u provedenom postupku.
Tom je presudom odbijena tužba podnositelja protiv rješenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Agencija) klasa: UP/I-030-02/2002-01/32, urbroj: 580-02-03-10-75 od 18. veljače 2003. godine.
Tim je rješenjem utvrđeno da je podnositelj zlouporabio monopolistički položaj na mjerodavnom tržištu ovlaštenih distributera osobnim vozilima marke Volkswagen na području Republike Hrvatske. U točki 2. izreke rješenja naložen je podnositelju nastavak poslovne suradnje sa svim ovlaštenim distributerima vozilima marke Volkswagen na području Republike Hrvatske s kojima je zaključio pismo namjere, izrekom rješenja poimence navedenima u razdoblju od jedne godine od dana dostave rješenja. U točki 3. naloženo je podnositelju da u roku od 15 dana Agenciji dostavi dokaz o ispunjenju naloga iz prethodne točke, te mu je naloženo da u roku od 30 dana od dana dostave rješenja izradi kvalitativne i objektivne kriterije za ostanak u sustavu ovlaštene distribucije vozilima marke Volkswagen, te da ih dostavi poduzetnicima iz točke 2. izreke rješenja. Točkom 6. izreke rješenja naloženo je da podnositelj nakon proteka roka od godine dana s poduzetnicima koji budu ispunjavali kvalitativne i objektivne kriterije za ostanak u sustavu ovlaštene distribucije vozilima marke Volkswagen sklopi ugovor za razdoblje od najmanje pet godina.
2. Podnositelj smatra da su osporenim rješenjem i presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 49. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
(...)
5. U odnosu na primjenu mjerodavnog prava, Upravni sud utvrđuje da je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo od strane Agencije koja je primijenila način, kriterije i standarde komparativnog prava Europskih zajednica vezano uz distribuciju motornih vozila. Naime, u odsustvu podzakonskih akata Republike Hrvatske koji bi odredili kriterije, načine i standarde za ocjenu zlouporabe monopolističkog položaja na tržištu motornih vozila, Agencija primjenjuje načine, kriterije i standarde komparativnog prava Europskih zajednica vezane uz distribuciju motornih vozila. Time u interesu stranaka obznanjuje jedinstvenost pristupa ocjeni i upućuje na način i standard koji uzima kao mjerilo i tako otklanja mogućnost proizvoljnosti ocjene zakonitosti postupanja, utvrđuje Upravni sud.
Također navedeni se kriteriji primjenjuju i temeljem članka 70. i članka 130. SSP-a. Tim Sporazumom tržišno natjecanje uređeno je odredbama članaka 40., 69. i 70. te je propisano da će se svako postupanje suprotno pravilima slobodnog tržišnog natjecanja ocjenjivati temeljem kriterija koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u Zajednici posebice članaka 81., 82., 86. i 87. Ugovora o osnivanju Europske zajednice i instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Zajednice.
Odredbe članaka 40. i 70. SSP-a odgovaraju po svom sadržaju odredbama članaka 27. i 35. Privremenog sporazuma.
Činjenica da je sporni ugovorni odnos, koji je bio predmetom postupka, sklopljen prije stupanja na snagu navedenih sporazuma, prema ocjeni Upravnog suda, ne znači da se na njega isti ne bi mogli primijeniti i to stoga što navedeni međunarodni sporazumi imaju za cilj da se s tržišta uklone svi ugovori odnosno odnosi kojima se ograničava ili osujećuje slobodno tržišno natjecanje.
6. Članak 70. stavak 1. SSP-a i članak 36. stavak 1. Privremenog sporazuma određuju, između ostaloga, da je, u mjeri u kojoj to može utjecati na trgovinu između Europskih zajednica i Republike Hrvatske, sljedeće nespojivo s ispravnom primjenom SSP-a odnosno Privremenog sporazuma:
– zlouporaba vladajućeg položaja jednog ili više poduzetnika na teritoriju Zajednice ili Hrvatske u cjelini, ili u njihovim značajnim dijelovima.
Postupanje protivno odredbama SSP-a i Privremenog sporazuma valja tumačiti na temelju mjerila koja proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju Europskih zajednica, a osobito, između ostaloga, članaka 81. i 82. Ugovora o Europskim zajednicama te instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Europskih zajednica (članak 70. stavak 2. SSP-a i članak 35. stavak 2. Privremenog sporazuma).
Slijedom navedenoga, u slučajevima u kojima se ispituje je li tržišno natjecanje narušeno, hrvatska tijela koja se bave zaštitom tržišnog natjecanja, ovlaštena su i obvezatna primjenjivati kriterije koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju Europskih zajednica i iz instrumenata za tumačenje koje su usvojile institucije Europskih zajednica. Na taj način SSP i Privremeni sporazum obvezuju hrvatska tijela za zaštitu tržišnog natjecanja da rješavajući određene slučajeve, primjenjuju ne samo hrvatsko pravo tržišnog natjecanja, nego i da vode računa o odgovarajućem pravu Europskih zajednica.
7. U konkretnom slučaju podnositelj je otkazao pismo namjere s drugim trgovačkim društvom 26. ožujka 2001., a tada nisu stupili na snagu ni bili u primjeni ni Privremeni sporazum (stupio na snagu 1. ožujka 2002., a privremeno se primjenjivao od 1. siječnja 2002.) ni SSP (stupio na snagu 1. veljače 2005.).
Nije dvojbeno da su upravna tijela i Upravni sud mogli primjenjivati odredbe tih sporazuma na načelnoj razini, pod uvjetom da se ocjenjuje djelovanje poduzetnika u vremenu kada ti međunarodni ugovori jesu na snazi.
U ustavnosudskom postupku se postavlja i pitanje primjene »kriterija, standarda i instrumenata tumačenja Europskih zajednica«, na čiju primjenu upućuje SSP i Privremeni sporazum. Podnositelj u prilog tvrdnje da se ti kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Europskih zajednica ne mogu nikako primijeniti poziva na okolnost da oni »nisu ni preuzeti ni objavljeni u bilo kojem drugom hrvatskom zakonu ili propisu« te da stoga ne mogu biti izvor prava. Pri tome podnositelj navodi presudu Upravnog suda broj: Us-5438/2003-7 od 26. listopada 2006. godine, koja je donesena u različitom slučaju od ovoga o kojem je odlučivano u ovom predmetu. I u toj presudi Upravni sud priznaje mogućnost načelne primjene SSP-a i Privremenog sporazuma, dok se spori samo mogućnost primjene kriterija, standarda i instrumenata tumačenja Europskih zajednica.
Ustavni sud utvrđuje da takvo stajalište podnositelja nije osnovano jer se kriteriji, standardi i instrumenti tumačenja Europskih zajednica ne primjenjuju kao primarni izvor prava, nego samo kao pomoćno sredstvo za tumačenje. Odredbe članka 70. stavka 2. SSP-a i članka 35. stavka 2. privremenog sporazuma valja promatrati u kontekstu obveze Republike Hrvatske da svoje zakonodavstvo, pa tako i ono koje se tiče tržišnog natjecanja, uskladi s pravnom stečevinom Europske unije. Kada primjenjuje tako usklađeno zakonodavstvo, obveza je državnih tijela Republike Hrvatske da to čine na način kako je to slučaj u Europskim zajednicama, dakle po smislu i duhu propisa na temelju kojih je usklađivanje obavljeno.
Dakle, odredbom članka 70. stavka 2. SSP-a se u bitnom određuje da je za ocjenu je li neko postupanje poduzetnika u skladu s pravilima tržišnog natjecanja relevantno ne samo hrvatsko pravo, već treba voditi računa o cjelokupnom pravu Europskih zajednica koje se odnosi na tržišno natjecanje. Time se pravo Europskih zajednica formalnopravno ne uvodi u hrvatski pravni sustav temeljem odredaba SSP-a kao međunarodnog ugovora, ali se propisuje da hrvatske propise tržišnog natjecanja treba primjenjivati i tumačiti uzimajući u obzir pravila, mjerila i načela prava tržišnog natjecanja.
U konkretnom slučaju, SSP i Privremeni sporazum nisu bili na snazi kada se desio događaj koji je ocijenjen zlouporabom položaja na tržištu. Međutim Agencija i Upravni sud su pri procjenjivanju je li takvo postupanje moglo dovesti do zlouporabe monopolističkog odnosno vladajućeg položaja na tržištu krenuli od mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (članci 13. do 20.), a pri tome su samo kao pomoćno sredstvo primijenili kriterije, standarde i instrumente za tumačenje Europskih zajednica. Radilo se o svojevrsnom popunjavanju pravnih praznina na način koji odgovara duhu nacionalnoga prava i koji nije suprotan izričitim rješenjima navedenog Zakona, primjenom kojega je odlučeno u ovom slučaju.
Odlučno je bilo samo da li u konkretnom slučaju postoji monopolistički odnosno vladajući položaj, koji se može zlorabiti na bilo koji od načina primjerice navedenih u članku 20. ZZTN-a. U takvo monopolističko djelovanje ulazi svakako i odbijanje daljnjeg poslovanja, koje se sastoji u raskidu ugovora, ako takav raskid nije utemeljen na unaprijed utvrđenim i jasnim te objavljenim poslovnim i kvalitativnim mjerilima, a kakvo je utvrđeno u provedenom postupku.
Subscribe to:
Posts (Atom)