Dec 15, 2008

Lisabonski sporazum, pristupanje Hrvatske EU i bilateralni spor sa Slovenijom

Siniša Rodin

Činjenica da je Europska komisija objavila mogućnost završetka pregovora o članstvu Hrvatske u Europskoj uniji do kraja 2009.[1] , što je Vijeće ministara uzelo na znanje, [2] nagovijestila je da su glavni politički problemi riješeni, te da dovršetak pregovora ovisi isključivo o sposobnosti Hrvatske da ispuni kriterije za članstvo. The Economist od 10. prosinca [3], ipak navodi četiri skupine problema s kojima će se Hrvatska susresti u preostalim dionicama pregovora: slovenski zahtjevi, organizirani kriminal, suradnja s ICTY i zamor država članica od proširenja. Na ovom mjestu osvrnuti ću se na rješavanje odnosa s Republikom Slovenijom, što The Economist opisuje kao najmanje problematično, dok se iz Hrvatske perspektive, čini upravo suprotno.

Zahtjevi Republike Slovenije za nastavak pregovora


Neposredno prije sastanka Europskog vijeća održanog u Briselu 11. i 12. prosinca 2008. situacija je slijedeća. Republika Slovenija uvjetuje davanje svog pristanka na otvaranje, odnosno zatvaranje, većeg broja pregovaračkih poglavlja prihvaćanjem od strane Hrvatske određenih uvjeta koje je Slovenija jednostrano formulirala. Ti se uvjeti ne odnose na stvarni sadržaj pregovora, odnosno, nalaze se izvan dosega Osnivačkih ugovora EU i izvan dosega pravne stečevine EU, te se stoga smatraju bilateralnim pitanjem Hrvatske i Slovenije. Francusko predsjedništvo EU formulira kompromisni prijedlog prema kojemu Hrvatska mora dati izjavu da ničime ne prejudicira buduće rješenje graničnog spora između Hrvatske i Slovenije, što Hrvatska prihvaća, a Slovenija ne. Predsjednik vlade Republike Slovenije Borut Pahor, nakon toga odbija francuski prijedlog. Kako prenosi web portal www.index.hr, ukoliko se slovenski uvjeti ne ispune, „neće biti ni otvaranja ostalih pregovaračkih poglavlja u pristupnim pregovorima Hrvatske s EU tj. Hrvatska bi se našla u mrtvim pregovaračkim vodama. Sanaderu je poručio da s njim telefonski nema o čemu razgovarati i reći mu više od onoga što je rekao pred medijima.“ Ovakav stav slovenske vlade praktično znači usporavanje pregovora o članstvu u puževu brzinu, te potpuno neizvjestan ishod.

Međutim, do obrata dolazi na press konferenciji predsjednika Francuske, g. Nicolasa Sarkozyija gdje, kako izvješćuje više izvora, [4] dolazi do formuliranja rješenja prema kojemu bi se pitanje irskog referenduma o ratifikaciji Lisabonskog ugovora i jamstava koja je Europska unija spremna dati Irskoj kako bi ponovila referendum tijekom 2009. godine, integriralo kao protokol Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. Ovaj prijedlog ima značajne pravne i političke posljedice na koje ću se osvrnuti u nastavku teksta.

Pravo primjenjivo na odnose Hrvatske i Europske unije prije članstva


Hrvatska i Europska unija, u sadašnjem razdoblju prije članstva Hrvatske u toj međunarodnoj organizaciji, svoje odnose uređuju međunarodnim pravom. U okviru pravnog poretka međunarodnog prava zaključen je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (dalje u tekstu SSP), koji je na snazi i koji uređuje odnose Hrvatske i EU prije članstva, kao i određenu mjeru ekonomske liberalizacije, u svrhu uključivanja hrvatske u „najpotpunijoj mogućoj mjeri u političku i ekonomsku maticu Europe“. [5] Sam po sebi, SSP ne predviđa izričito pristupanje Hrvatske u članstvo EU, ali se ta intencija može izvesti temeljem općih pravila interpretacije međunarodnih ugovora, [6] iz konteksta ugovora, tj. iz kasnije prakse primjene ugovora koja predstavlja sporazum stranaka o njegovoj interpretaciji. Primjeri takve prakse su mnogobrojni i moguće ih je pronaći u aktima Europske unije kojima se jasno izražava namjera primanja Republike Hrvatske u članstvo, poput predpristupnog partnerstva, [7] ali i općih pravila međunarodnog prava o bona fide pregovaranju. Ukratko, Europska unija pregovara s Hrvatskom o članstvu u dobroj vjeri, u skladu s čitavim nizom akata koji su prihvaćeni u tom kontekstu.

Na putu prema članstvu Republika Hrvatska, kao i svaka druga država kandidatkinja, mora ispuniti čitav niz obaveza. Te su obaveze propisane tzv. Kopenhaškim kriterijima iz 1993. [8] i Madridskim kriterijima iz 1995. godine, [9] te politikom uvjetovanja iz 1997.[10] Jedna od posljedica kršenja spomenutih obaveza može biti suspenzija pregovaračkog procesa, pri čemu svaka država članica može uskratiti suglasnost za otvaranje, odnosno otvaranje jednog ili više pregovaračkih poglavlja. Međutim, pri tome je, smatram, potrebno razlikovati obaveze koje pristupajuća država ima prema Europskoj uniji i njenoj pravnoj stečevini i bilateralna pitanja koja su izvan dosega prava EU i Osnivačkih ugovora. Dok neispunjavanje prvo navedenih obaveza može dovesti do opravdanog blokiranja pregovaračkog procesa, njegova blokada iz čisto bilateralnih razloga ne može biti opravdana pravom EU, niti međunarodnim pravom. Takvo bilateralno pitanje je i pitanje razgraničenja između Hrvatske i Slovenije. [11] Iz rečenoga se jasno zaključuje da blokada pregovora o pristupanju do koje bi došlo zbog toga što jedna država članica ističe kao uvjet bilateralna pitanja koja nemaju veze niti s pregovorima o članstvu, niti sa SSP-om, dovodi u pitanje dobru vjeru Europske unije u pregovorima, kao i ispunjenje obaveza koje je Unija preuzela SSP-om.

U takvoj situaciji moguće je pozvati se na Čl. 120 SSP-a koji propisuje:

1. Stranke će poduzeti sve opće ili posebne mjere koje su potrebne za ispunjavanje svojih obveza prema ovomu Sporazumu. One će se pobrinuti da se postignu ciljevi utvrđeni ovim Sporazumom.

2. Ako jedna od stranaka smatra da je druga stranka propustila ispuniti neku obvezu iz ovoga Sporazuma, ona može poduzeti odgovarajuće mjere. Prije toga, osim u slučajevima od osobite žurnosti, dostavit će Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje sve relevantne informacije koje su potrebne za temeljito ispitivanje situacije radi pronalaženja rješenja koje je prihvatljivo strankama.

3. Pri odabiru mjera prednost se mora dati onim mjerama koje najmanje narušavaju provedbu ovoga Sporazuma. O tim se mjerama odmah obavještava Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje i one će biti predmetom konzultacija unutar Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, ako to druga stranka zatraži.

Tako je temeljem međunarodnoga prava, prava EU primjenjivog na primanje u članstvo novih država (npr. Čl. 6 UEU), te temeljem SSP-a, u odnosima između Hrvatske i EU nastala slijedeća dinamika.

Pod pretpostavkom da SSP interpretiran u svjetlu svih drugih akata koje su prihvatile ugovorne strane, predstavlja pravnu osnovu za članstvo u EU, blokiranje pristupnih pregovora iz razloga koji su bilateralne naravi moguće je okarakterizirati kao mala fide ispunjavanje međunarodnih obaveza i povredu međunarodnog prava općenito, kao i Čl. 120 SSP-a posebice. Čak ukoliko bismo uzeli da SSP sam po sebi ne stvara obaveze pregovaranja s ciljem primitka Hrvatske u članstvo EU, takve se obaveze mogu izvesti iz pravnih akata EU i Hrvatske prihvaćenih tijekom procesa pregovaranja. Mogući sporovi mogu se rješavati konvencionalnim metodama rješavanja međunarodnih sporova, međutim, zbog vremenske dimenzije pregovaračkog procesa čiji je završetak Komisija predvidjela u 2009. godini, razrješenje spora u postupku međunarodnog rješavanja sporova ne bi bilo učinkovito pravno sredstvo. Na taj je način Hrvatska dovedena pred odluku hoće li prihvatiti unilateralne zahtjeve Republike Slovenije i na taj način omogućiti nastavak pregovaračkog procesa, ili će insistirati na bona fide pregovaranju, što bi moglo blokirati taj proces na duže vrijeme. Budući da svaka država članica može uskratiti suglasnost na otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja, pregovori o pristupanju nastavljaju se u sjeni slovenskog veta.

Nova podjela karata - povezivanje „Irskog kompromisa“ i Ugovora o pristupanju Hrvatske

Europska unija nije prihvatila shvaćanje Republike Slovenije kao europsku pregovaračku poziciju. Upravo suprotno, Europska komisija, Europsko vijeće i predsjedništvo EU, smatraju da je riječ o bilateralnom pitanju koje je potrebno riješiti izvan pregovora o pristupanju EU.

Slijedom takvog shvaćanja, nakon što je francusko predsjedništvo EU predstavilo svoj plan za rješavanje bilateralnog problema Hrvatske i Slovenije, prema kojemu bi Hrvatska posebnom izjavom deklarirala da ničime u okviru pregovora ne prejudicira rješavanje graničnog spora.

Nakon što je Hrvatska taj plan prihvatila, a Slovenija odbila, Europsko vijeće održano 11. i 12. prosinca 2008. u Briselu ostvarilo je nekoliko izuzetno značajnih zaključaka kojima se Hrvatska ne spominje izričito, ali se, bez obzira na tu činjenicu, na pregovore o članstvu baca potpuno novo svjetlo. To novo svjetlo proizlazi iz, čini se, političke volje Europskog vijeća da ostvari brzu dinamiku pregovora i moguće članstvo Hrvatske u uniji pred kraj 2010. ili početkom 2011. godine.

U tom kontekstu, zaključak Europskog vijeća od posebnog interesa je zaključak kojime se Republici Irskoj pružaju posebna, izričito navedena, jamstva koja omogućuju ponavljanje referenduma o ratifikaciji Ugovora iz Lisabona. Ta su jamstva slijedeća:

- jamstvo da Ugovor iz Lisabona ne može širiti nadležnosti Unije u području oporezivanja;

- jamstvo da Ugovor iz Lisabona neće utjecati na sigurnosnu i obrambenu politiku država članica, a posebice ne na tradicionalnu irsku politiku neutralnosti; te

- jamstvo da Ugovor iz Lisabona neće utjecati na odredbe Irskog ustava koje uređuju pravo na život, obrazovanje i obitelj; [12]

- jamstvo da će se posebnim aranžmanom zadržati pravilo da svaka država članica ima jedno mjesto u Europskoj komisiji.

Navedena jamstva omogućila bi ponovno održavanje referenduma o ratifikaciji Ugovora iz Lisabona u Irskoj, do kraja mandata Europske komisije 2009. godine.

Što se tiče pregovora o članstvu Republike Hrvatske u EU, oni se u zaključcima Europskog vijeća ne spominju, ali kako izvješćuju ranije navedeni izvori, [13] g. Sarkozy je u izjavi za tisak, održanoj neposredno nakon zaključenja summita rekao slijedeće:

„Predstavili smo kompromis koji ne mora na novu rafitikaciju kod svih članica. Neće biti promjena Lisabonskog sporazuma. Kako bi političke obveze 26 zemalja članica prema Irskoj i pravno osigurali, obvezali smo se da ćemo kod idućeg proširenja 2010. ili 2011. godine, a to će biti vjerojatno Hrvatska koja će nam pristupiti, kod tog događaja potreban nam je novi Pristupni sporazum koji moraju ratificirati 27 zemalja članica, jer će nakon toga Unija imati 28 članica i tome bi se Pristupnom sporazumu Hrvatske dodao Irski protokol uz povećanje broja zastupnika u Europskom parlamentu.“

Iako u ovom trenutku narav sporazuma o kojemu govori g. Sarkozy nije potpuno jasna, riječi „obvezali smo se“ koje se koriste u izjavi upućuju na neformalni dogovor šefova država i vlada država članica u ili na marginama Europskog vijeća. Takvi sporazumi, iako neformalne naravi, imaju snagu političke obaveze, te ih države nisu sklone kršiti.

Drugo, citirana izjava jasno upućuje da se jamstva koja je Europska unija dala Republici Irskoj moraju iz političkih obaveza pretvoriti u pravna jamstva, te da će to biti riješeno protokolom koji se pridodaje Ugovoru o pristupanju. Ovakvo rješenje stvara potpuno novu situaciju u odnosima između Hrvatske i Slovenije, vezano uz slovensku blokadu pregovora. Ukratko, ustraje li Slovenija na blokadi pregovora, neće biti Ugovora o pristupanju Hrvatske EU, a isto tako niti jamstava za Republiku Irsku. Takva situacija je potpuno neprihvatljiva za preostalih 26 država članica, što Sloveniju stavlja pod izuzetno velik pritisak.

U takvim okolnostima, blokiranje otvaranja i zatvaranja poglavlja za Sloveniju postaje besmisleno, budući da će politički pritisak Komisije i 26 država članica postati nepodnošljiv, kako bi se pregovori dovršili najkasnije do provedbe novog referenduma u Irskoj i ratifikacije Lisabonskog ugovora. Opstrukcija pregovora pretvorila bi se u opstrukciju Lisabonskog ugovora.

Ipak, Slovenija ima na raspolaganju još jedno snažno oružje kojime može ugroziti pristupanje Hrvatske EU. Riječ je o zakonodavnom referendumu u Sloveniji, temeljem Čl. 90 Ustava Republike Slovenije. [14] Naime, ratifikacija međunarodnih ugovora rješava se zakonom o ratifikaciji, pa je tako i za potrebe ratifikacije Ugovora o pristupanju Hrvatske potrebno donijeti zakon o ratifikaciji. Takav zakon moguće je uvjetovati raspisivanjem referenduma koji uređuje Čl. 90 Ustava Republike Slovenije. Za pretpostaviti je da bi takav referendum bio organiziran nakon ratifikacije Ugovora iz Lisabona i nakon što on stupi na snagu, ali prije nego što Irska dobije obećana jamstva.

Moguće je nekoliko raspleta. Logični vremenski slijed bio bi najprije stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona, do čega će doći kada sve države članice deponiraju ratifikacijske isprave kod vlade Republike Italije koja je depozitar Osnivačkih ugovora te, nakon toga, ratifikacija Ugovora o pristupanju Hrvatske s Irskim protokolom koji sadrži jamstva za Irsku.

Isto tako, moguće je da Irska, ali i bilo koja druga država članica koja još nije ratificirala Ugovor iz Lisabona, [15] konačnu ratifikaciju Ugovora iz Lisabona provede, ili čak uvjetuje, istovremenom ratifikacijom Ugovora o pristupanju Hrvatske, odnosno, prethodnom ratifikacijom od strane Slovenije. Tako bi se izbjegla mogućnost da Lisabonski ugovor stupi na snagu a Slovenija blokira Ugovor o pristupanju Hrvatske.

Treće, budući da Ugovor o pristupanju uz 27 država članica i Europski parlament mora ratificirati i država koja pristupa u članstvo, Hrvatska dobiva instrument veta, kojime i sama može uvjetovati slovensku ratifikaciju Ugovora o pristupanju. Na taj način i Hrvatska može blokirati jamstva koja je dobila Irska, doduše, uz istovremenu blokadu vlastitog pristupanja EU, dok Slovenija ne ratificira Ugovor o pristupanju. Na taj bi način politički pritisak Komisije i 26 država članica usmjerio na Sloveniju. Ipak, za takvo što, bila bi nužna potreba barem još jedne države članice, koja bi mogla osigurati da se jamstva za Irsku naknadno ne izdvoje iz sadržaja Ugovora o pristupanju Hrvatske.

Na taj bi način Hrvatska, uz potporu francuskog i češkog predsjedništva Unije, mogla pokušati postići politički dogovor s barem jednom od četiri države koje još nisu u potpunosti provele ratifikacijski proces, kojime bi se moglo povezati konačno deponiranje ratifikacijske isprave Ugovora iz Lisabona kod vlade Republike Italije koja je depozitar osnivačkih ugovora, s dovršenjem postupka ratifikacije Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske.

Zaključak


Nakon sastanka Europskog vijeća od 11.-12. prosinca 2008. pozicija Republike Slovenije prema Hrvatskoj je znatno oslabila. To se naročito vidi iz potpunog gubitka političke podrške za europeizaciju graničnog spora i njegovo definiranje, od većine država članica, kao bilateralnog, odnosno, nebitnog za pitanje pristupanja u članstvo. Politički dogovor o vezivanju ustupaka za Irsku s Ugovorom o pristupanju Hrvatske, čini napore Slovenije da blokira otvaranje i zatvaranje pregovaračkih poglavlja besmislenima. Do odgode otvaranja i zatvaranja određenih pregovaračkih poglavlja će možda doći, ali nije politički održivo u roku dužem od šest mjeseci. Naime, kada se približi vrijeme za ratifikaciju Ugovora iz Lisabona i kada se pitanje jamstava za Irsku postavi u prvi plan, do čega bi moglo doći u trećem kvartalu 2009. godine, Slovenska pozicija postati će neodrživa, budući da će se suočiti s jakim pritiskom 26 država članica i Komisije da se pregovori s Hrvatskom privedu kraju po brzom postupku, kako bi se mogao provesti dogovor o kojemu je izvjestio Nicolas Sarkozy.

Ovome je potrebno dodati tri napomene. Kao prvo, ova analiza primjenjiva je ukoliko na ponovljenom referendumu u Irskoj, irski građani prihvate Lisabonski ugovor, osnažen jamstvima koja su prihvaćena 11. i 12. prosinca. Kao drugo, sve što je rečeno vrijedi pod pretpostavkom da Hrvatska ispuni sve preostale uvjete za članstvo u EU. Treće i konačno, Hrvatska ne bi trebala zauzeti trijumfalistički stav prema Sloveniji koja se našla u politički neodrživom položaju. Upravo suprotno, hrvatska i slovenska vlada trebaju zajednički potražiti put iz nastale situacije kako bi Slovenija spasila obraz, koliko ga se još uopće može spasiti, a Hrvatska nastavila pregovore prema članstvu u EU.

[1] COMMUNICATION FROM THE COMMISSION TO THE COUNCIL AND THE

EUROPEAN PARLIAMENT, Enlargement Strategy and Main Challenges 2008-2009, Brussels, 5.11.2008

COM(2008) 674 final, na str. 2: “Croatia is expected to reach the final phase of accession negotiations by the end of 2009 if it has taken the necessary preparatory steps.”

[2] PRESS RELEASE, 2914th Council meeting, General Affairs and External Relations, General Affairs

Brussels, 8 December 2008., na str. 13

[3] A long road, From the Economist Intelligence Unit ViewsWire, 10. prosinca 2008.

[4] Večernji list, internet izdanje od 12. prosinca 2008., Stojan de Prato, Summit EU: Blokira li Slovenija Hrvatsku, blokirat će i Lisabonski ugovor http://www.vecernji.hr/newsroom/news/international/3204291/index.do, posjećeno 12.12. 2008; web portal Euractiv, Lisbon Treaty revote linked to Croatia's EU entry, http://www.euractiv.com/en/future-eu/lisbon-treaty-revote-linked-croatia-eu-entry/article-178043, posjećeno 12.12. 2008.; i web portal Deutsche Welle, Povijesni summit EU-a s odlukama o Hrvatskoj, http://www.dw-world.de/dw/article/0,,3871335,00.html?maca=kro-TB_kro_jutarnji6-3073-xml-mrss, posjećeno 12. 12. 2008.

[5] OJ C 332 E/8, od 27. 11. 2001., preambula

[6] Vidi npr. Bečku konvenciju o pravu međunarodnih ugovora, Čl. 31: “A treaty shall be interpreted in good faith in accordance with the ordinary meaning to be given to the terms of the treaty in their context and in the light of its object and purpose.”

[7] Vidi npr. Council Decision 2004/648/EC on the principles, priorities and conditions contained in the European Partnership with Croatia, OJ 2004 L 297/19. Opsežno o SSP-u vidi S. Rodin, Croatia, in Steven Blockmans & Adam Lazowski (eds.), THE EUROPEAN UNION AND ITS NEIGHBOURS A LEGAL APPRAISAL OF THE EU’S POLICIES OF STABILISATION, PARTNERSHIP AND INTEGRATION, Asser, The Hague 2006, pp. 357-389

[8] Bull. EU 6-1993, point 13.

[9] As decided by the Madrid European Council in December 1995, ‘…the candidate country must have created the conditions for its integration through the adjustment of its administrative structures’. See Madrid European Council, 15 And 16 December 1995, Presidency Conclusions, pt. III.A.

[10] European Council Conclusions – Luxembourg, 29 April 1997, Guidelines on the Principle of Conditionality Governing the Development of the European Union’s Relations with Certain Countries of South-East Europe, Bull. EU 4-1997, point 2.2.1

[11] Da je riječ o bilateralnom pitanju potvrdio je i premijer Češke Republike Mirek Topolanek. Vidi http://www.dw-world.de/dw/article/0,,3871335,00.html?maca=kro-TB_kro_jutarnji6-3073-xml-mrss posjećeno 13. 12. 2008.

[12] CONSEIL EUROPÉEN DE BRUXELLES 11 ET 12 DÉCEMBRE 2008, CONCLUSIONS DE LA PRÉSIDENCE, Bruxelles, le 12 décembre 2008 “... aucune des dispositions du traité de Lisbonne ne modifie en quoi que ce soit, pour aucun État membre, l'étendue ou la mise en oeuvre des compétences de l'Union dans le domaine fiscal; le traité de Lisbonne n'affecte pas la politique de sécurité et de défense des États membres, y compris la politique traditionnelle de neutralité de l'Irlande, ni les obligations de la plupart des autres États membres; une garantie que les dispositions de la Constitution irlandaise concernant le droit à la vie, l'éducation et la famille ne sont pas du tout affectées par l'attribution par le traité de Lisbonne d'un statut juridique à la Charte des droits fondamentaux de l'UE et par les dispositions dudit traité relatives à la justice et aux affaires intérieures.

[13] Vidi bilješku 5

[14] Ustav Slovenije, Čl. 90.:”(zakonodajni referendum) Državni zbor lahko o vprašanjih, ki se urejajo z zakonom, razpiše referendum. Državni zbor je vezan na izid referenduma. Državni zbor lahko razpiše referendum iz prejšnjega odstavka na svojo pobudo, mora pa ga razpisati, če to zahteva najmanj tretjina poslancev, državni svet ali štirideset tisoč volilcev. Pravico glasovanja na referendumu imajo vsi državljani, ki imajo volilno pravico.

Predlog je na referendumu sprejet, če zanj glasuje večina volilcev, ki so glasovali. Referendum se ureja z zakonom, ki ga sprejme državni zbor z dvotretjinsko večino glasov navzočih poslancev.

[15] Na dan 13. prosinca to su još Češka Republika, te Njemačka i Poljska koje su ratificirale Ugovor, ali njihovi predsjednici republike nisu potpisali akt o ratifikaciji.

3 comments:

Anonymous said...

dobro napisano!

Anonymous said...

Meni se cini da je konstrukcija prilicno nategnuta. Ako povijest EU i o cemu svjedoci onda su to iznenadjenja, nepredvidive situacije i parcijalna rjesenja. Tako i jamstva Irskoj - budu li uopce aktualna - mogu biti prikljucena kojecemu, unatoc neformalnom ali navodno snaznom dogovoru. Nije li netko govorio o Islandu kao sljedecoj clanici.

Anonymous said...

Clanak je dobar i informativan. Naime emocije su po strani i dobiva se filetirane cinjenice i racionalna razmisljanja. Sto mene zanima, i nadam se da mi netko na to moze odgovoriti. Zivim u Svicarskoj, i svicarska je za sebe izabrala put Bilateralnog-Ugovora sa EU-om, bez ulaska u EU. Postoji li mogucnost, da Hrvatska privremeno nastavlja pregovore o Bilateralnim-Ugovorima a ne o pridruzivanju? Razmisljanja dolaze odavde, jer bi Svicarska sa postojecim bilateralnim Ugovorima po brzom postupku mogla pristupit da to zeli, isto tako za Island nisam cuo da bi postojali dugi pregovori da se zeli pridruziti. Hrvatska je sve politicke zapreke odklonila, ispunjava kriterije - da imamo Ugovor sa EU koji bi nas naprimjer i uklucivao i u Schengen, daljni koraci za do pristupanja za sigurno bili bi brzi. Hrvatskoj nedostaje alternativna politika pristupu EU-u, danas EU ima problem a ne HR. Bilo bi vrijedno o tome razmisljati. A Bilateralni put nitko u EU nebi smijo onemoguciti, to bi bilo diskriminirajuci i ne u duhu onoga zbog cega EU postoji. Postoji li ta mogucnost? Postoje ta razmisljanja? Gubimo li na vremenu? Sto gubimo sa bilateralnim putem? Vjerujem nestalo bi i pritiska, Hrvatska bi se kretala dalje, i razmak pram onima koji su iza nas bi se nedostizno povecao.