Autori: Eugen Pusić, Zvonko Posavec, Zoran Kurelić, Siniša Rodin, Hotimir Burger, Tomislav Petković i Vladimir Paar
, str. 35-42
Djelo Thomasa Samuela Kuhna i njegov značaj dobro su poznati, o čemu su elokventno govorili prof. Posavec i prof. Kurelić. Želio bih se osvrnuti na širi društveni značaj Kuhnovog objašnjenja paradigmatskog obrata, posebice u svjetlu hrvatske pravne i političke tranzicije.
Kako objašnjava Kuhn u Strukturi znanstvenih revolucija (Kuhn 1962), paradigma je skup pretpostavki znanstvene zajednice na kojima se temelji njihovo "znanje", skup postignuća znanstvene zajednice koja predstavljaju osnovu za buduću praksu. Paradigma nudi obećanje "uspjeha" u predviđanju znanstvenih rezultata. Takozvane "normalne znanosti" temelje se na pretpostavci da znanstvena zajednica zna "kako izgleda svijet". Zbog toga normalne znanosti često potiskuju fundamentalne novosti, te zbog toga napredak u znanosti nije, kako se obično shvaća, evolutivan već skokovit. Do skoka u novu paradigmu dolazi kada nastupi kriza, tj. kada "normalne znanosti" više nisu u stanju uopće, ili tako dobro, objasniti probleme dok je, istovremeno, te probleme moguće uspješnije predvidjeti i objasniti iz perspektive nove paradigme. Nakon skoka u novu paradigmu svijet u kojemu znanstvenici žive se fundamentalno i kvalitativno mijenja, na svijet se gleda na potpuno drugačiji način, Zemlja postaje kugla a ne ploča koja počiva na leđima Titana.
Kuhnov koncept paradigme atraktivan je ne samo u pojašnjenju znanstvenih mjena, već je relevantan u širem društvenom kontekstu na što upućuje i Kurelić. Tome su, čini mi se, dva razloga. Kao prvo, Kuhn je opisao proces koji korespondira s realitetom, te drugo, o čemu namjeravam detaljnije izložiti, stoga što model paradigmatskog skoka funkcionira ne samo u okvirima znanosti već i na razini društva.
U ovom ću se izlaganju započeti primjerom koji govori u prilog tezi da, ne samo znanstvene, već i društvene mjene nastupaju kada su pripadnici zajednice suočeni s krizom koja insistiranje na rješenjima utemeljenima na staroj paradigmi čini besmislenima i štetnima. Nakon toga ću se osvrnuti na promjene okoliša koje su potencirale krizu hrvatskog prava na kraju XX. i početku XXI. stoljeća. Kao moguće rješenje krize predložiti ću tri, kako ih nazivam, hereze, o čijem prihvaćanju, po mom sudu, ovisi prelazak na novu pravnu paradigmu i moguće rješenje krize.
I.
Nedugo nakon Oktobarske revolucije, nakon što se zapadni svijet zainteresirao za revolucionarna i postrevolucionarna zbivanja u sovjetskoj Rusiji, u tu su zemlju počeli pristizati brojni zapadnoeuropski i američki građani, od kojih su neki, poput izvjesne novinarke izdavačke kuće Baltimore Sun imali obavještajne zadaće. Sovjetska je vlast neke od tih osoba uhitila i držala u zatočeništvu u zloglasnom zatvoru Lubjanka. Početkom dvadesetih godina u Rusiji je zavladala velika glad, no sovjetske su vlasti odbijale primiti međunarodnu pomoć u hrani, pa čak i priznati činjenicu da se od gladi masovno umire. Administracija Sjedinjenih Država poduzimala je stalne napore kako bi ishodila puštanje američkih građana iz zatočeništva u zamjenu za pomoć u hrani sovjetskom narodu, bez ikakve pozitivne reakcije sovjetskih vlasti. Napokon, u ljetu 1921. godine, nakon što je, prema nekim izvorima, od gladi umrlo između 6 i 8 milijuna ljudi, sovjetske su vlasti prihvatile oslobađanje američkih građana u zamjenu za pomoć u žitu. Kako izvješćuje New York Times od 16. srpnja 1921. godine, oslobođena je gospođa Marguerite E. Harrison, koja je u tamnici provela više od godinu dana, od lipnja 1920. godine.
Sovjetska vlast, po cijenu života milijuna ljudi, ustrajavala je na kontinuitetu svoje politike prema Zapadu i osobama koje su smatrane zapadnim agentima. Ta je politika napuštena tek nakon što se pokazala neprovedivom.
Danas, u manje radikalnim okolnostima, kao jedan od glavnih problema postkomunističkih država javlja se pitanje kontinuiteta/diskontinuiteta njihovih pravnih sustava i kultura. Oni su, uglavnom, utemeljeni na čistoj teoriji prava Hansa Kelsena i njenim normativnih zahtjevima, prema kojima valjanost svih pravnih pravila, u konačnici, ovisi o hipotetskoj temeljnoj pravnoj normi, pri čemu se zapostavlja društveni kontekst u kojem se pravo primjenjuje. Komunističko čitanje Kelsena pridonjelo je vlastite specifičnosti oslanjajući se i nadalje na deduktivistički pristup i dekontekstualizaciju. Pretpostavka navodne objektivnosti prava, u određenoj je mjeri izolirala pravni sustav od političkih pritisaka, ali je s druge strane pridonosila dodatnoj formalizaciji prava. Kako sam pojasnio na drugom mjestu, navodna objektivnost pravnog sustava, kako se shvaćala u doba komunizma, postupno se razvila u dominantnu pravnu kulturu, koju članovi pravne profesije nisu razumjeli kao nešto posebno, budući da su je smatrali univerzalnom. Shvaćanje prava kao objektivnog, formalnog sustava koji može pružiti zadovoljavajuće odgovore na sva pravna pitanja suočilo se s realitetom postkomunističke tranzicije i zahtjeva za prilagodbom pravnog sustava Europskim standardima. Teza ovog izlaganja je da je hrvatski pravni sustav suočen s krizom koju su izazvale dinamične promjene političkog i pravnog okoliša na europskom kontinentu, u drugoj polovici XX. stoljeća. Želio bih sugerirati da se razlozi sadašnje krize mogu, barem djelomično, objasniti inzistiranjem hrvatske pravne profesije na tradicionalnom shvaćanju prava kakvim su ga doživljavali pripadnici univerzalne pravne kulture u preddemokratskom razdoblju, te izostankom paradigmatskog obrata.
II.
Okoliš hrvatskog pravnog sustava dramatično se promijenio čemu je u velikoj mjeri pridonjeo proces političke i pravne integracije europskog kontinenta. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća pravo Europske unije diferenciralo se od međunarodnog prava i nacionalnog prava. Istovremeno dolazi i do diferencijacije pripadnika znanstvene zajednice koji na pravo Unije gledaju iz različitih, često konkurentnih perspektiva. Budući da je pravo Unije uvelike utemeljeno na sudskoj praksi, dolazi i do metodološke diferencijacije zagovornika formalno-tekstualne analize i predstavnika pravnog realizma. Nadalje, zbog diferencijacije prava Zajednice/Unije do kojega je došlo u devedesetima, europska pravna metoda počinje rastakati taksonomiju "normalnih" pravnih grana i disciplina. Pitanja poput "je li visoko obrazovanje usluga?", "je li dopušten štrajk usmjeren protiv radnika iz drugih država članica?", "smije li država tolerirati javni prosvjed koji blokira promet na autocesti ili ga mora spriječiti?", nastala su u specifičnom pravnom i političkom kontekstu Europske unije i na njih gotovo da i nije moguće odgovoriti iz perspektive "normalne" pravne znanosti. Istovremeno, u Hrvatskoj se pravo i nadalje uvelike temelji na "normalnoj" pravnoj znanosti i tradicionalnoj taksonomiji. Stoga se pravo Unije ne razumije kao autonomno i specifično, već se odgovori na pravna pitanja traže u okvirima tradicionalnih pravnih grana s europskim atributom, primjerice kao "europsko obiteljsko pravo", "europsko radno pravo", "europsko međunarodno privatno pravo", "europsko kazneno pravo" itd. Kriza pravnog sustava u tranziciji nastupa stoga što normalna pravna znanost nije u stanju anticipirati i rješavati probleme koji su se pojavili pod utjecajem europskog okoliša.
III.
U opisanom kontekstu želio bih predložiti tri, nazovimo ih, hereze, koje bi, kada bi bile prihvaćene označile napuštanje stare i prelazak na novu pravnu paradigmu.
Prva hereza govori, kako je predložio John Dewey, da je pravna logika besmislena bez svog društvenog konteksta i politike na kojoj se pravo temelji. Pozivajući se na dobro poznati silogizam, " ... problem nije je li Sokrat smrtan, već hoće li i treba li njegova smrtnost nastupiti određenog dana i na određeni način." Drugim riječima, pitanje treba li Sokrata osuditi i ubiti, nije pravno već političko pitanje, a to se pitanje javlja u svakom sudskom postupku. Dok tradicionalna paradigma takve probleme razumije kao formalnopravne, nova paradigma ih tretira kao probleme društvene regulacije.
Druga hereza, blisko povezana s prvom, propovjeda da, pravni formalizam, shvaćen kao strogo poštivanje tekstualno formuliranih pravnih pravila nije jedini niti glavni način za dobivanje odgovora na pravna pitanja, već metoda opravdanja sudskih odluka.
Treća i konačna hereza govori da zakonodavstvo shvaćeno kao ius positum, ne rješava pravne probleme, već služi kao pozornica na kojoj se odvija diskurs o pravnim sporovima. Kako bi sugerirao Erlich, zakonodavstvo ne može predstavljati apstraktni i prospektivni pravni poredak, budući da zakonodavac može rješavati samo one probleme koji su mu već prethodno predočeni i koji su već doveli do spora u stvarnom životu. Zbog toga zakonodavac reagira samo na one stvari koje su se već dogodile. Slično, zakonodavac ne može regulirati in abstracto, budući da se svaki novi slučaj temelji na posebnom činjeničnom stanju. Kako bi rekao Holmes, "general propositions don't solve concrete cases."
Uvjet da bi pravna kultura prihvatila navedene hereze je prihvaćanje shvaćanja da je pravo više od silogističke vježbe. Naime, da bi silogizam bio valjan, konkluzija ne smije sadržati ništa više od onoga što je prethodno sadržano u premisama. Drugim riječima, premise silogizma kontroliraju konkluziju, ali konkluzija ne smije donositi ništa nova u odnosu na ono što je već sadržano u premisama, jer bi inače bila pogrešna. Doista, cirkularnost prava i osjećaj pravne sigurnosti koji ostavlja silogistička logika, izuzetno je privlačna sucima, stoga što im daje sredstvo pomoću kojega mogu odlučiti o ishodu spora kontrolirajući premise silogizma, bez da ikada priznaju svoju ulogu u stvaranju prava. O tome Lasser govori kada koristi izraz "cloaking equity judgments in legal form". Za razliku od formalne logike, nova paradigma sugerira da sudovi tipično donose političke odluke, bez obzira priznali oni to ili ne. Još važnije, činjenica da suci poriču ili izbjegavaju retoriku sudske politike okrečući se pravnom tekstualizmu, predstavlja, samo po sebi, politički izbor. Moć formalizma zaodjenuta u silogističku formu, jednako je redistributivna kao i moć sudskih odluka koje slijede određenu sudsku politiku. Jedina je razlika u tome što tu činjenicu neke pravne kulture priznaju, a druge ne. Ukratko, prelazak na novu paradigmu označava odbacivanje iluzije o objektivnosti prava i mogućnosti njegove mehaničke primjene.
IV.
Kuhn ističe da je znanost racionalna djelatnost koja traži odgovore na znanstvena pitanja. U odsustvu zadovoljavajućih odgovora dolazi do krize i promjene paradigme. Društveni procesi često su iracionalni i promjena paradigme nastupa tek kada se društvo suoči s teškim posljedicama, kao što je masovna glad u Sovjetskom Savezu ili veliki broj mrtvih na bojnom polju. Nakon sedamnaest godina tranzicije, te dvije godine vođenja pregovora o pristupanju Europskoj uniji, u siječnju 2008. godine Hrvatska se suočila sa zastojem pregovora. Kako izvješćuju mediji, "zbog nesposobnosti hrvatske administracije, suspendirani su svi ugovori za program PHARE, a najozbiljnije nam prijeti i gubitak akreditacije za pretpristupne fondove." Europska komisija Hrvatskoj je 'zamrznula' 130 milijuna eura pretpristupne pomoći te je istodobno upozorila da bi Hrvatska mogla izgubiti i mogućnost iskorištavanja novca iz europskih fondova u kojima joj je namijenjeno oko 140 milijuna eura godišnje. U 2007. godini nije zatvoreno niti jedno poglavlje pregovora, a kako izvješćuje bečki Die Presse, vjerovatnoća da će Hrvatska pristupiti Uniji u roku od dvije do tri godine je smanjena. Ne ulazeći u moguće političke razloge zastoja u pregovorima, želio bih zaključiti ovo izlaganje sugestijom da ozbiljni prigovori koje Unija upućuje Hrvatskoj u pogledu potrebne reforme pravosuđa i državne uprave imaju značaj krize u Kuhnovom smislu. Je li kriza dovoljno ozbiljna da bi urodila promjenom paradigme otvoreno je pitanje.
