Završetak medenog mjeseca: stvaranje Europe koja je više od tržišta

U cijelosti prenosimo hrvatski prijevod teksta ''Ending the honeymoon: constructing Europe beyond the market'', dostupnog na web-stranici regeneration Europe http://regenerationeurope.tumblr.com/english koja  je posvećena otvaranju javne debate po pitnju daljnjeg smjera razvoja Europske Unije i uloge njezinih građana u tom procesu.

Završetak medenog mjeseca: stvaranje Europe koja je više od tržišta

U grčkoj mitologiji kralj Sizif postaje robom neizbježnosti: osuđen je da doživotno uzaludno uzbrdo valja kamen koji se potom odmah skotrlja do dna. Njegov osjećaj očaja i uzaludnosti podsjeća na Europu danas. Postala je zatočenikom cirkularnosti pokušaja da stabilizira prirodno nestabilna tržišta. Svaki ciklus pojačava dominaciju ekonomskog elementa nad političkim, eroziju demokratskih načela, nezainteresiranost građana i razdvojenost društvene stvarnosti i njenog političkog odzrcaja. Politički diskurs je obustavljen dok ”tehnokrati” raspodjeljuju resurse i težnje opravdavajući to ekonomskom nužnošću. A mi – Europljani- stojimo po strani otupljeni uvijek istim pričama o skromnosti i ekonomskoj stabilnosti, EFSF-u i euro-obveznicama, financijskom težištu i institucionalnim reformama. Sve nam se to predstavlja kao neizbježna mjera za ozdravljenje tržišta, poput gorkog lijeka nužnog za prestanak boli. Jasno je da neće pomoći: bol je kronična.

”Neizbježne” reforme pokrenute prethodnih godina definirat će budućnost mlađih generacija  Europljana. Upravo zato je vrijeme da se zauzme stav. Naši životi ne mogu biti oblikovani kao nusproizvod ekonomske stabilnosti. Europska Unija je više od tržišta. Njeni građani su više od potrošača. Naši politički izbori bi trebali učiniti tržište socijalno prihvatljivim; tržište ne bi trebalo činiti naše političke izbore ekonomski prihvatljivima. Naša generacija ima ideje, ideale, nade, potrebe i težnje. Mi čvrsto vjerujemo u Europu, a ne samo u njezin ekonomski aspekt.

Vjerujemo u Europu jer mi jesmo Europa. Gradimo ju danas i gradit ćemo ju sutra. U Lodzu, Odensi, Sevilli i Nicosiji, jednog dana možda u Splitu i Izmiru. Putovanjem, komunikacijom, radom i studiranjem. Država je možda naša putovnica, ali Europa je naš identitet. Na letovima Ryanaira svi  smo Europljani. Dogodine, u Ukrajini i Poljskoj, svi smo Europljani. Okupljamo se kako bismo jednako slavili ono što nas povezuje i ono što nas razdvaja. Razgovarat ćemo jezikom koji nam najbolje odgovara. Ponovit ćemo to u Londonu nekoliko mjeseci poslije. Čak i kad smo doma, svi smo Europljani. Naša frizerka je iz Rige, djevojka za šankom espresso bara u Dublinu je iz Brna. Slušamo belgijski bend na francuskom radiju dok jedemo pizzu u Gotenborgu. Naše vino je portugalsko, naš sir talijanski. Naš omiljeni nogometaš rođen je u Gelsenkirchenu i igra u Madridu, a naš sveučilišni profesor u Groningenu podrijetlom je iz Helsinkija. Otvorena i slobodna Europa bila je san prijašnjih generacija. Ona je naša stvarnost.

Europa je više od ekonomske teorije. Koncepcija Europe kao tržišta omalovažava njezine građane, njezin potencijal i sposobnosti. Njezini građani nisu jednodimenzionalni potrošači i korisnici tržišnih sloboda, njen potencijal je veći od sljedećeg Standard & Poor’s rejtinga, a njezina sposobnost zahtijeva izazove koji ciljaju dalje od ekonomske stabilnosti. Vrijeme je da se priča o Europi promijeni, te da se uobičajeno shvaćanje Europe obogati dosljednom zajedničkom idejom o tome što Europa može i treba činiti.

Tvrdimo da ”tržišni medeni mjesec” Europe mora završiti i nudimo nov scenarij prema kojem Europa može oblikovati svoje normativne aspiracije. Trebamo dešifrirati uvriježeno shvaćanje Europe kao tržišta i ubuduće ju definirati kao nadgradnju nad tržišnim temeljima. Nova Europa mora se temeljiti na povjerenju između građana, mora biti usmjerena prema zahtjevima novih generacija i sposobna da na svojem putu potiče javnu raspravu. Kako bismo spriječili da se naša generacija izgubi u neizbježnosti i cirkularnosti tržišta, trebamo se trgnuti iz vlastite svakodnevice i temeljito se zapitati tko smo, što želimo i kako to doista možemo ostvariti.

Povjerenje

Unatoč metamorfozi Europske Unije iz poslijeratne gospodarske konstrukcije u nadnacionalno tijelo ogromne institucionalne, političke i ekonomske moći i unatoč nikad većem brojem građana koji su svakodnevno suočeni sa slobodnim kretanjem, Unijin način funkcioniranja je ostao dominantno ekonomski. Europska integracija se uglavnom tumači kao uspješan model integracije različitih nacionalnih ekonomija. Ipak, ono što održava ideju Europe nije samo ekonomska homogenost. Ono što održava Europu je kulturna različitost i povjerenje koje svakodnevno osjećamo kroz interakciju u poslovnom centru Bruxellesa i u turskom supermarketu u Linzu, prema vozaču autobusa kad idemo do jezera u Annecyju i prema barmenu u napuljskoj luci. Povjerenje smanjuje sustavnu kompleksnost Europe, te stabilizira i tržište i projekt europske integracije bolje od bilo kojeg Komisijinog regulatornog programa.

Ne zagovaramo nadomještanje globalnog tržišta, niti eliminaciju cjelokupne tržišne dinamike. Umjesto toga zagovaramo paradigmatsku promjenu: od stava koji zatvara europski projekt u ekonomsku luđačku košulju prema stavu koji taj projekt temelji na matrici inter- i intrageneracijskog povjerenja. Jednom kad nestane blagodati tržišta, Europa kojoj ćemo svjedočiti morati će se temeljiti na povjerenju. Europska Unija mora naučiti kapitalizirati to povjerenje. Do sada je dopuštala da tržišta iskoriste pojedinačno i institucionalno povjerenje kako bi maksimizirala dobit. Unija treba obrnuti ovaj proces: mora crpiti svoj legitimitet iz povjerenja među svojim građanima. Upravo je povjerenje, a ne integracija tržišta, izvorom društvene kohezije i etničke tolerancije, poštenja, solidarnosti i različitosti koja karakterizira Europu. Prije nego li povjerujemo u europske normativne premise, ekonomske sposobnosti i institucije, moramo povjerovati da je ona, zauzvrat, sposobna u dobru svrhu iskoristiti potencijal koji leži u međusobnom povjerenju njenih građana.

Težnje

Ukoliko želimo da Europa bude važna našoj generaciji i da naša generacija bude važna Europi, moramo se odmaknuti od poražavajuće praznine tržišne stabilnosti i prigrliti težnje i mogućnosti ujedinjene Europe. Stvaranje EEC-a 1956. godine bilo je ambiciozan projekt. Iako su izvorne ideje bile uklanjanje nacionalizma i poticanje ekonomskog razvoja razorenog kontinenta, obećanja ”mira” i ”napretka” ne čine se (2011) izvorom općeg legitimiteta kojeg EU toliko treba. Ova konstatcija ne dovodi u pitanje povijesnu važnost i uspjeh tih ideja. Njen cilj je da izrazi zabrinutost time što ovakva institucionalna konstrukcija zahtijeva više dobre volje nego što li ju sama generira.

Jedini ”europski san” kojeg nam se trenutno nudi orijentiran je oko doživotne otplate duga i asketizma, nikada gorih mogućnosti zaposlenja, ogoljenih socijalnih sustava i prazne retorike o spašavanju planeta. Jednostavno rečeno, želimo da Europa ispuni težnje naše generacije, povrh težnja njezinih osnivača (i osnivačica). Da bi se to ostvarilo, treba postavljati ciljeve jednostavne poput ponude tečajeva jezika i komplicirane poput energetske sigurnosti kroz ekološki prihvatljivu tehnologiju. Takvi prijedlozi su u skladu s težnjama naše generacije: osobnim razvojem kroz kretanje, novim mogućnostima zapošljavanja i održivim razvojem. Takvi ciljevi potiču Uniju da opet postane forumom težnja prihvaćenim od strane mlađih generacija kao izvorištem moćne ideje o tome kako učiniti naša društva i naš svijet boljim mjestom. EU nam može pomoći da tražimo više. Samo, treba prestati nametati mjere ekonomske racionalizacije bez da pokuša usvojiti snažniju normativnu viziju naše budućnosti i većeg doprinosa istoj.

Javnost

Naša povijest je nacionalna, naša sadašnjost je sve više europska, a naše potrebe i težnje su sve više i više međunarodnog karaktera. Ekonomski procesi koji određuju naše živote su globalni. Pa ipak, naš politički sustav ostao je nacionalan. Upravo ova asimetrija između društvene stvarnosti i političke strukture omogućuje dominaciju ekonomskog elementa nad političkim, te izvršne vlasti nad zakonodavnom, posljedično dopuštajući tržištu da umanji važnost svog temeljnog društvenog kapitala: povjerenja među građanima. Asimetrija je toliko uglavljena i sistemski raširena da danas tržišta mogu srušiti vlade. Nije li politika ta koja bi trebala obuzdati i humanizirati tržišta, a ne obrnuto?

Kako bismo ponovno uspostavili kontrolu nad načinom na koji želimo da naša društva funkcioniraju, trebamo analizirati naše shvaćanje pojma javnosti. Politika funkcionira isključivo kroz postojanje izravne veze realnosti i mašte. Sve političke izjave su maštanja: vizije bolje ili pravednije budućnosti. Uloga politike jest da te fantazije pretvori u stvarnost. Trenutačno se čini kako kucamo na pogrešna vrata. Dok je nacionalni politički sustav nezamjenjiv u razdiobi resursa, postao je nesposoban obuzdati ekonomski sustav u svrhu osiguranja društveno prihvatljivih rezultata. Nesposoban je osigurati naše težnje i potrebe izvan sfere nacionalne države. Pa ipak, i dalje usmjeravamo naše težnje prema nacionalnom političkom sustavu. Čineći to, održavamo status quo i dopuštamo nacionalnoj izvršnoj vlasti da se skriva iza ”nacionalnog interesa” kada se raspravlja o našim međunarodnim težnjama i potrebama te, istovremeno, omogućavamo stavljanje zakonodavstva u drugi plan pod krinkom neizbježnosti.

Ukoliko želimo ponovno uspostaviti dominaciju političkog elementa nad ekonomskim, trebamo Europski politički prostor u kojem se odluke obrazlažu, težnje artikuliraju, a europski put razvoja je podložan raspravi. Prostor koji može obuhvatiti povjerenje među svojim građanima te udovoljiti njihovim potrebama i težnjama. Prostor čiji se vođe mogu smijeniti ako ne udovolje tim zahtjevima. Ponovno preuzimanje javnog prostora zahtijeva novu institucionalnu i normativnu ravnotežu. U pogledu institucija, moramo krenuti prema uspostavi europskih političkih stranaka, izborima za Europski Parlament na kojima svaka od tih stranaka predlaže kandidata za predsjednika Komisije, te prema smanjenju utjecaja Europskog Vijeća u postavljanju političkih ciljeva EU. Takve promjene bi uspostavile prekogranični politički dijalog te potaknule dinamičnu stranačku politiku u centru procesa odlučivanja. One ne bi bile rezultatom djelovanja nacionalnih političara koji najviše gube jačanjem prava glasa europskih građana. Preduvjet promjena jest da građani razmišljaju izvan granica i stvore zajednički, višejezičan javni prostor na međunarodnoj razini: prostor u kojem se razmjenjuju ideje, stvaraju i artikuliraju vizije, a političari su prisiljeni uzeti ih u obzir.

Dalje

Zbog osude bogova, nevolja kralja Sizifa bila je vječna. Naša ne mora biti. Ukoliko želimo pobjeći od cirkularnosti tržišta, moramo afirmirati tko smo, što želimo i kako to uistinu možemo ostvariti. Na ova pitanja ne mogu odgovoriti nacionalne političke strukture, a trenutačno ni europske. Ovakva  nesposobnost omogućila je da ekonomski sustav, zajedno s vojskom tehnokrata, preuzme kontrolu nad građanima koji su ostavljeni bez zaštite, bilo preko dominacije političkog elementa bilo preko svojih zastupničkih tijela. No, Europa je više od tržišta. Ima potencijal da riješi sustavne probleme koji su u korijenu trenutne ekonomske, ekološke i političke krize. No mi, njeni građani, ćemo ju možda morati natjerati da to i učini.

Hvala to Mirna for the translation