Europski sud pravde donio je jučer dugo očekivanu odluku u predmetu
Kadi. U Kadiju se je Sud bio suočen s pitanjem valjanosti Uredbe 881/2002 kojom je, između ostaloga, Europska Unija na svom području omogučila zamrzavanje imovine onih osoba i organizacija koje su prema Vijeću Sigurnosti UN-a bile u vezi s terorističkom mrežom Al-Qaeda. Uredba u tom smislu provodi u prevnom poretku EU Rezoluciju 1267 Vijeća Sigurnosti UN koja je usmjerenu k suzbijanju terorističkih djelatnosti Al-Qaedae.
Postupak je pokrenuo gosp. Kadi kojem je temeljem Uredbe zamrznuta sva imovina na području EU te su mu onemogućene financijskih transakcije bilo kakavog oblika. Kadi je u tužbi tvrdio da je Uredba nevaljana iz nekoliko razloga od kojih vrijedi izdvojiti krivu pravnu osnovu i kršenje temeljnih (ljudskih) prava.
Sud je u svojoj odluci našao da je Uredbom uistinu prekršno temeljno pravo gosp. Kadija na pravično suđenje jer mu Vijeće nikad nije objasnilo razloge (podastrijelo dokaze) zbog kojih je stavljen na listu osoba za koje se sumnja da surađuju s Al-Qaedaom te mu je onemogućilo korištenje prava na žalbu u odnosu na takvu odluku kojem se ograničava njegovo drugo temeljno pravo - pravo vlasništva. Stoga je Sud Uredbu proglasio nevaljanom.
Vrlo je vjerojatno da će odluka u predmetu Kadi podići znatnu prašinu ne samo među vladama država članica već i među EU pravnim stručnjacima. Poslije dva brza čitanja čini mi se da u odluci vrijedi obratiti posebnu pozornost na dva pitanja. Prvo pitanje tiče se argumenata vezanih uz pravnu osnovu na temelju kojih je donesena Uredba. Drugo pitanje odnosi se na ono što se vrlo široko naziva uvjetom razmjernosti tj. testom proporcionalnosti. Naime, Kadi postavlja pitanje koji oblik (test) odnosno nivo zaštite temeljnih prava je Sud primjenio u ovom predmetu i da li je time odstupio odnosno dalje razvio svoju praksu glede uloge uvjeta razmjernosti pri zaštiti temeljnih prava u pravnom poretku EU.
Kako bi potaknuo daljnu raspravu izlažem dvije observacije/tvrdnje do kojih sam došao nakon dva čitanja "na brzaka":
1) U odnosu na pitanje valjanosti pravnog temelja sporne Uredbe Zajednice kojom se u biti išlo za postizanjem cilja (zaštita međunarodnog poretka i sigurnosti od terorizma) koji spada u Unijino područje (stup) zajedničke vanjske politike i politike sigurnosti Sud je zauzeo prilično nekoherentno i (namjerno?) neodređeno stajalište (posebno vidi para. 226-230) Ukratko, čini mi se da je Kadijem širom otvorena mogućnost da se države članice prilično lagano koristite sekundarnim propisima koji pripadaju instrumentariju Zajednice kako bi postigle ciljeve koji pripadaju u druga dva stupa Unije. Drugim riječima, stupovi su se ozbiljno nakrivili i samo što nisu pali.
2) Što se tiče uloge uvjeta/testa razmjernosti (proporcionalnosti) pri zaštiti temeljnih prava čini mi se da je Sud zauzeo stajalište da sam test proporcionalnosti u biti u neku ruku podlježe "testu proporcionalnosti". Ukratko, ovisno o vrijednosti cilja koji se želi postići spornom mjerom koja ograničava neko temeljno pravo Sud će primjeniti određeni (stroži ili opušteniji) obilik kontrole dopuštenosti takve mjere. To znači da ne postoji jedan već nekoliko oblika tzv. testa razmjernost, iako je vjerojatno korisnije govoriti o oblicima kontrole dopuštenosti nego o testu razmjernosti U tom smislu, što je vrijednost cilja kojeg Unija/država želi postići nekom mjerom veća Sud će biti skloniji primjeniti opušteniji oblik kontrole njene dopuštenosti i obrnuto. Tako mi se čini da u Kadiju možemo prije pričati o testu razumnost nego o testu najmanje ograničavajućeg sredstva (tj. testu nužnosti) koji do sada bio vrlo bitan element uvjeta (testa) razmejrnosti u praksi Suda (vidi para. 359 - 369.). Ovakva vrsta sudskog balansiranja nije nešto neobično jer npr. slično (iako nikako ne isto) balansiranje možemo naći i u praksi Vrhovnog suda SAD-a pri ocjenjivanju ustavnosti vladinih mjera i odluka kojima se dira u interese pojedinaca koji uživaju ustavnopravnu zaštitu.
