Hrvatsko i europsko pravo 13 mjeseci prije članstva u Europskoj uniji

Siniša Rodin


Izlaganje na skupu Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo: 
Hrvatska u Europskoj Uniji - kako dalje?
___________________________________________________________________________________

Hrvatska je na putu da 1. srpnja 2013. godine postane članicom Europske unije. Prošavši put od potencijalne kandidatkinje i kandidatkinje, potpisivanjem Ugovora o pristupanju Hrvatska je postala pristupajuća država. Status pristupajuće države donosi sa sobom specifične obaveze. Kao prvo, država ne smije činiti ništa što bi moglo ugroziti ispunjenje preuzetih obaveza koje proizlaze iz članstva. Dodatno, potrebno je nastaviti prilagođavati nacionalni pravni sustav s obavezama koje iz članstva proizlaze. Nešto više od godinu dana prije pristupanja, čini se prikladnim učiniti inventuru i upitati se koje promjene Hrvatskoj predstoje. Pri tome ne mislim isključivo na usklađivanje prava, već i na provedbu preuzetih obaveza, ali i na društvene promjene koje iz provedbe preuzetih obaveza proizlaze.  Osvrnuti ću se na posljedice članstva u četiri područja. One koje će utjecati na hrvatsko procesno pravo, na materijalno pravo, na institucije pravosuđa, te na njegovu neovisnost i transparentnost.

1. Procesno pravo

Najvažnija procesnopravna novina koja se počinje primjenjivati od trenutka članstva je mogućnost da hrvatski sudovi upućuju prethodna pitanja Europskom sudu. Takva pitanja može postaviti svaki sud ukoliko mu je, kako bi riješio neki predmet iz svoje nadležnosti, potrebna interpretacija prava Europske unije, ili odluka o valjanosti nekog sekundarnog izvora prava EU. Ukoliko se takvo pitanje pojavi pred sudom protiv čije odluke ne postoji pravno sredstvo, taj sud mora postaviti prethodno pitanje. Pravno shvaćanje Europskog suda obvezujuće je za sud koji je pitanje uputio, ali i za sve sudove koji će u istom predmetu odlučivati povodom žalbe. Budući da je riječ o interpretaciji prava EU koje je nadređeno nacionalnom pravu, posljedica upućivanja prethodnog pitanja može biti obaveza nacionalnog suda da izuzme normu nacionalnog prava iz primjene i neposredno primjeni normu prava EU. Pri tome nacionalni sudovi imaju, u najmanju ruku, tri obaveze: interpretirati nacionalno pravo u skladu s pravom EU, u slučaju potrebe, uputiti prethodno pitanje Europskom sudu, te izuzeti normu nacionalnog prava koja je suprotna pravu EU iz primjene.

Opisani postupak ima značajne redistributivne učinke koji se očituju u dvije dimenzije: u odnosima između nižih i viših sudova, te u odnosima između sudbene grane vlasti s jedne i zakonodavne i izvršne grane s druge strane.

U odnosima između nižih i viših sudova dolazi do mogućnosti emancipacije nižih sudova u odnosu na više. To je zbog toga što niži sudovi više nisu vezani sudskom praksom viših sudova, ukoliko iz prava EU proizlazi da moraju odlučiti drugačije, odnosno, ukoliko moraju donijeti odluku temeljem vlastite interpretacije prava EU ili temeljem interpretacije Europskog suda. U takvom slučaju, svaki nacionalni sud mora izravno primjeniti normu prava EU, ako je potrebno izuzimajući iz primjene svaku normu nacionalnog prava i svaku sudsku ili administrativnu praksu koja bi pravu EU bila suprotna. Drugim riječima, niži sudovi dobivaju moć suprotstaviti se odlukama viših sudova i njihovoj praksi, ukoliko je ta praksa suprotna pravu EU.

Do promjene odnosa moći dolazi i u odnosima između sudbene i zakonodavne vlasti. Redovni sudovi primjenjujući pravo EU dobivaju de facto akcesornu ovlast kontrole sukladnosti nacionalnog prava s pravom EU, te moraju izuzimati iz primjene sve nacionalne propise, koji prema shvaćanju Europskog suda uključuju i norme ustavnog ranga, ukoliko su te norme suprotne pravu EU. Prema hrvatskom pravu, kako ono stoji danas, redovni sudovi tu ovlast nemaju. 

2. Materijalno pravo

Završetkom pregovora stvorena je fotografska slika hrvatskog pravnog sustava. Ta slika, međutim, nije niti statična, niti potpuna. Naime, pogrešno je shvaćanje da je u ovom trenutku hrvatski pravni sustav potpuno usklađen s pravnom stečevinom EU. On to nije, niti će ikada biti. Ono što postaje trajnom obavezom hrvatskih institucija je neprekidno usklađivanje hrvatskog  materijalnog prava na zakonodavnoj razini i neprekidna kontrola njegove usklađenosti s pravom EU od strane nacionalnih sudova. 

Prvonavedena obaveza je sama po sebi razumljiva. Ona uključuje i zabranu povrata na stanje prije zaključenja pregovora, tj. regresiju u stanje "neusklađenosti." Primjere pokušaja takve regresije možemo zapaziti u javnom diskursu koji se vodi oko izmjena nekih zakona, primjerice, Zakona o sprečavanju sukoba interesa, čijim se izmjenama Europska komisija suprotstavlja. Nadzor Komisije neće prestati ulaskom Hrvatske u članstvo. Upravo suprotno, Komisija će dobiti dodatne ovlasti te će zbog povreda prava EU moći tužiti Hrvatsku Europskom sudu, a posljedica osuđujuće presude biti će obaveza plaćanja visokih novčanih kazni.

Drugonavedena obaveza obvezuje prvenstveno sudove. Njihova je nova dužnost interpretirati hrvatsko pravo u skladu s pravom EU. Osim što ta obaveza ima procesnopravni značaj o kojemu je bilo riječi, ona uključuje i materijalnopravnu kontrolu. Drugim riječima, sudovi su obavezni nacionalnom materijalnom pravu dati ono značenje koje je u skladu s pravom EU. Tako će, primjerice, interpretacija pojmova poput "radnik", "plaća", "ekonomska aktivnost", "poduzetnik" i stotine drugih, morati biti usklađena s pravom EU pri čemu će im se morati izmjeniti njihovo tradicionalno, u hrvatskom pravu uobičajeno značenje. 

Uloga sudova mijenja se i jača u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast. Ukoliko, hrvatski zakonodavac ne ispuni svoje obaveze na vrijeme, primjerice, ne provodeći direktivu na vrijeme, sudovi će morati izravno primjenjivati obaveze koje iz nje proizlaze, priznavajući pojedincima subjektivna prava u sporovima koje oni vode protiv države. Međutim, čak ukoliko je direktiva provedena na vrijeme i prenesena u hrvatsko pravo, sudovi će je morati uzimati u obzir pri interpretaciji i priznavati onu interpretaciju koja proizlazi iz prakse Europskog suda, bez obzira što je direktiva prenesena u hrvatsko zakonodavstvo. Isto vrijedi za regulatorne aktivnosti vlade koje će također biti podvrgnute sudskoj kontroli usklađenosti s pravom EU.

Da bi to bilo moguće, potrebno je da hrvatski pravnici promijene način razmišljanja o pravu, osobito u dva aspekta. Kao prvo, u središte je nužno staviti zaštitu subjektivnih prava. Pravo postoji da bi se pružila zaštita slabijoj strani. Pravni sustav koji to ne čini je disfunkcionalan. Zadaća je sudova ne da štite pravne koncepte, već konkretna subjektivna prava. Ona, pak, nastaju ne samo kada su izričito zajamčena nekim propisom, već i općenito, iz obaveza koje je država preuzela u kontekstu članstva u EU. Iz takvih obaveza države nastaju subjektivna prava pojedinaca koja su nacionalni sudovi obavezni štititi.  

Također je nužno promijeniti shvaćanje javnog interesa. U Hrvatskoj se od davnine tradicionalno štiti "državni interes". Potrebno je transformirati ideju zaštite države u ideju zaštite pojedinca, a da bi to bilo moguće valja prestati govoriti o državnom interesu i početi ga razumijevati kao javni. Dodatno, ne i manje važno, javni interes mora biti podređen subjektivnim pravima, kako onima koja štite temeljna ljudska prava, tako i onima koja jamče tržišne slobode. Praksa hrvatskih sudova, uključujući i Ustavni sud, svjetlosne je godine udaljena od takvog razumijevanja prava za što dio odgovornosti snosi i pravničko obrazovanje. Ukoliko dođe do promjene paradigme, norme nacionalnog prava koje ograničavaju tržišne slobode, morati će biti izuzete iz primjene, bez obzira jesu li one materijalne ili procesne, a sudovi će morati pružati učinkovitu pravnu zaštitu subjektivnim pravima koja za pojedince proizlaze iz pravnog poretka EU. Pri tome će "državni" tj. javni interes predstavljati iznimku, koja se mora interpretirati restriktivno.

3. Institucije pravosuđa

Institucije hrvatskog pravosuđa naizgled su na svome mjestu. Štoviše, u EU vrijedi načelo nacionalne institucionalne i procesne autonomije, te EU nema nadležnost uređivati niti nacionalnu institucionalnu strukturu pravosuđa, niti nacionalne sudske postupke. No, bez obzira na tu činjenicu, vrijedi pravilo, da države članice moraju omogućiti pružanje učinkovite i ekvivalentne pravne zaštite subjektivnih prava koja se temelje na pravnom poretku EU, te da svoje nacionalne pravosudne institucije i postupke ne smiju ustrojiti na način koji bi zaštitu tih prava činio pretjerano teškom ili gotovo nemogućom. Drugim riječima, EU ne zanima kako je hrvatsko pravosuđe organizirano, tako dugo dok je ono efikasno i neovisno, te dok omogućuje zaštitu subjektivnih prava utemeljenih na pravnom poretku EU, u skladu s europskim vrijednostima. 

Zapreke koje stoje na putu pune europeizacije hrvatskog pravosuđa su, između ostaloga, veliki broj nerješenih sudskih spisa koji se teško smanjuje, neprikladno obrazovanje sudaca, metoda njihove selekcije, ali i način na koji je hrvatsko pravosuđe organizirano. U biti, smatram da je broj nerješenih predmeta funkcija određenih objektivnim i subjektivnim okolnostima uvjetovanih karakteristika pripadnika sudačke profesije, s jedne, i hijerarhijskih odnosa unutar pravosuđa, s druge strane. Zbog toga se fenomen nerješenih spisa mora promatrati u kontekstu tih varijabli. 

Tranzicija iz jednopartijskog državnog uređenja koje nije štitilo ljudska prava i u kojemu je država gotovo u potpunosti upravljala ekonomijom, zatekla je hrvatsko pravosuđe nespremnim. Nakon dvadeset godina tranzicije te se negativne posljedice još uvijek osjećaju. Mišljenja sam da je jedan od uzroka koji je doveo do gomilanja nerješenih spisa upravo činjenica da se sudačka profesija odjednom našla u situaciji u kojoj je potrebno rješavati sporove koji se temelje na bitno drugačijim društvenim odnosima od onih koji su dominirali sudskim postupcima u preddemokratskom i predtržišnom sustavu. 

Tek iznimno rijetki hrvatski pravnici koji su danas stariji od 40 godina imali su se prilike obrazovati ili profesionalno baviti zaštitom tržišne utakmice, tržišnim slobodama, autonomijom pojedinaca na tržištu ili zaštitom ljudskih prava. Pojavom velikog broja predmeta koji uključuju takve društvene probleme, suci su se zatekli na nepoznatom terenu i počeli ih pospremati pod tepih. 

Takav razvoj nije uslijedio iz ideoloških razloga, već prvenstveno zbog kontinuiteta vrijednosno neutralne tradicije pravnog formalizma, neokaljanog kritičkim školama pravnog mišljenja XX. stoljeća, te zbog tržišne i demokratske insuficijencije sustava u kojemu su ti suci bili formirani prije, ali i desetak godina nakon što je napušten ancien régime. Pravosuđe uvjereno u vrijednosnu neutralnost prava, utemeljeno na dogmi da je odgovore na sva pravna pitanja moguće pronaći u raju pravnih koncepata, nije bilo spremno primiti i internalizirati vrijednosti demokratskog liberalnog poretka. Taj će se problem samo pogoršavati, budući da se pristupanjem EU broj pravnih odnosa koje valja rješavati na liberalno-demokratskim osnovama multiplicira. Vrijednosna i kognitivna insuficijencija pripadnika hrvatske pravničke profesije potencirana je marginalizacijom prava EU u profesionalnom obrazovanju, kao i izostankom provjere znanja iz prava unutarnjeg tržišta EU na pravosudnom i na sudačkom ispitu.

Zasebni, potencijalni problem predstavlja unutarnja organizacija Vrhovnog suda. Kao prvo, kako stvari stoje, značajnu ulogu u oblikovanju prakse Vrhovnog suda ima odjel za evidenciju sudske prakse. Taj odjel ima moć zaustaviti otpravak presude koju je sudsko vijeće već prihvatilo, ukoliko postoji neusklađenost s postojećom praksom Vrhovnog suda. Problem je u tome što će usklađivanje hrvatskog prava iziskivati promjenu postojeće prakse i njeno usklađivanje s praksom Europskog suda, dok odjel za evidenciju sudske prakse odlučuje temeljem prakse utemeljene na hrvatskom pravu.  Zbog toga postoji opasnost da će blokirati inovativne odluke sudskih vijeća koje će biti usklađene s praksom EU, ali ne i s hrvatskom tradicionalnom praksom. Odjel sudske prakse morao bi biti pomoćna služba sudskih vijeća koja im pruža informacije prije nego što presuda bude donesena i napisana, a ne njihov nadzornik koji kontrolira rezultat već obavljenog sudačkog rada.

Mogu li se nesukladnosti hrvatskog prava s pravom EU razriješiti na sjednicama odjela Vrhovnog suda ili na Općoj sjednici VSRH? Smatram da ne mogu. Naime, ta tijela odlučuju izvan rasprave i ne smatraju se "sudom" u smislu prava EU. Postoji i problem što se stranka u postupku ni na koji način ne može očitovati pred tim tijelima, te dolazi do povrede prava na pravično suđenje. Budući da nisu "sud" u smislu prava EU, odjelske i opće sjednice ne mogu uputiti prethodno pitanje Europskom sudu, iako mogu zauzimati pravna shvaćanja koja će biti obavezna za sudska vijeća Vrhovnog suda. Ako takve odluke budu suprotne pravu EU, što je posve moguće, doći će do povrede prava EU i moguće su tužbe protiv Hrvatske pred Europskim sudom. Drugim riječima, nužna je ozbiljna reforma unutarnjeg ustrojstva i poslovanja Vrhovnog suda. 

4. Neovisnost i transparentnost pravosuđa

Komentiranje nepravomoćnih sudskih presuda u Hrvatskoj prestati će biti kazneno djelo stupanjem na snagu Kaznenog zakona, 1. siječnja 2013. godine. To je nužno ne samo zbog osiguranja transparentnosti i javne kontrole rada pravosuđa, već i stoga što ta zabrana ugrožava prethodni postupak pred Europskim sudom koji je dio nacionalnog sudskog postupka. Da je ostala na snazi ova zabrana značila bi da se ne smiju komentirati presude Europskog suda koje još nisu došle do svog pravomoćnog kraja pred nacionalnim sudom, što bi potpuno obezvrijedilo samu bit prethodnog postupka.

Drugo, iako je u području objavljivanja sudskih presuda učinjen znatan napredak, prostora za unapređenje još uvijek je mnogo. Ne objavljuju se presude nižih sudova niti nepravomoćne presude. Presude koje se objavljuju, a riječ je pretežito o onima Vrhovnog suda i županijskih sudova, teško je pretraživati zbog ograničenosti softwareskih rješenja. Nadalje, presude su i dalje bespotrebno anonimizirane iako je europska praksa upravo suprotna. Ne objavljuju se sustavno sve, već samo izabrane presude. Takva situacija znatno narušava transparentnost pravosuđa i ograničava mogućnost kritike.

Izbor sudaca i nakon učestalih promjena ostaje netransparentan i problematičan. To se odnosi kako na suce redovnih sudova, tako i suce Ustavnog suda, pa i Europskog suda za ljudska prava. Uvođenjem državne škole za pravosudne dužnosnike kandidati za sudačke funkcije sada prolaze kroz posebni program obrazovanja. Iako je time smanjena mogućnost političkog utjecaja na postupak selekcije sudaca, postojeći problemi time nisu riješeni, osobito što se tiče prava EU. Naime, program državne škole nije definiran, a do sada izvedeni program obuhvaća pravo EU tek simbolički. Također, pravo EU nije dio sudačkog ispita. Što se tiče Ustavnog suda, novijih primjera nema, ali u nedavnoj prošlosti zabilježeni su problematični slučajevi izbora sudaca Ustavnog suda bez propisanog radnog staža. O jednom od takvih slučajeva imao se prilike očitovati i Europski sud za ljudska prava. 

I sam izbor kandidata za suca na Europskom sudu za ljudska prava proveden je od strane povjerenstva čije članstvo nije poznato javnosti, temeljem poslovnika koji također nije objavljen javnosti, bez obavljenog razgovora s prijavljenim kandidatima i bez iznošenja razloga za izbor, pri čemu je jedan od triju kandidata koje je izvorno selektiralo takvo povjerenstvo zamjenjen na zatvorenoj sjednici vlade bez ikakvog obrazloženja. Ove podatke moguće je saznati indirektno, te uvidom u dokumentaciju Vijeća Europe, ali ne i iz službenih hrvatskih dokumenata. Sve to ne govori ništa o kvaliteti kandidata, ali govori o transparentnosti postupka. 

5. Zaključak

Usklađivanje hrvatskog prava s pravnom stečevinom EU tek je prvi nužni ali ne i dovoljni korak. U razdoblju koje slijedi prije i nakon pristupanja u članstvo, pred Hrvatskom se nalazi zahtjevna zadaća. Ona uključuje izgradnju pravne kulture koja će omogućiti primjenu prava EU pred nacionalnim sudovima, a da bi to bilo moguće, potrebno je da se sudačka profesija izgradi kao samostalna i nezavisna, te da djeluje transparentno i bude odgovorna javnosti. Upravo zbog toga Europska unija inzistira na kvalitetnoj reformi pravosuđa koja neće samo stvarati privid, već će doista dovesti do stvaranja kvalitetne sudačke i općenito pravničke profesije. U ostvarivanju tih ciljeva ključnu ulogu ima obrazovanje koje sucima i drugim pripadnicima pravničke profesije mora prenositi sadržaj, vrijednosti i metode rada nužne za preuzimanje europske uloge i funkcionalno sudjelovanje u europskom poduhvatu.


Dodatak - 28. 06. 2012.


Odbor Parlamentarne skupštine Vijeća Europe na sjednici 26. i 27. lipnja 2012. odbio je Parlamentarnoj skupštini proslijediti listu kandidata za suce koju je predložila Hrvatska. Iako razlozi još nisu objavljeni, Hrvatska će provesti novi postupak kandidature. O tome izvještavaju ukratko ECHR Blog i Index.

A Rescue Package for Fundamental Rights

Armin Von Bogdandy and his team recently started a debate on the future of fundamental rights protection in the European Union. The link to the blog is available here. Also, updates to the blog are visible in the right column of this page.  Here is an outsider's contribution to the debate. 

Rescue Package for Fundamental Rights

Comments by Siniša Rodin

The core problem discussed by the authors of the Rescue Package is what to do with a situation where a Member State persistently violates one of the values of the European Union, notably, human rights. The problem divides into two separate issues. First, the adequacy of Art. 7 TEU mechanism as a corrective tool for national enforcement of human rights and, second, viability of evolution of the case law of the CJEU linking human rights with EU citizenship guarantees and thus, extending the scope of EU law beyond its well established functional reach. A possible solution regarding the first issue would be a more efficient triggering of the Art. 7 mechanism, possibly subject to control of the European Parliament and qualified majority vote in the Council, and regarding the second issue, the so-called reversed Solange approach, according to which the CJEU would recourse to EU standards and perform subsidiary review of human rights claims that arose before national courts. Such review would be necessarily universal, i.e. liberated from existing functional restraints, such as “economic activity” and “cross-border movement”. If implemented, both strands of reform would, apparently bring about more Europe into national systems of protection of human rights and constitute human rights as essential contents of EU citizenship. So far, so good. 

Art. 7 TEU is in its nature intergovernmental. However, its main problem is not requirement of unanimity. It is legitimacy, in the defaulting Member State, of any solution that falls short of unanimity. Structurally, Art. 7 puts a defaulting Member State to be a judge in her own cause, what makes the triggering of the mechanism unlikely. Therefore, any solution that would do away with the unanimity requirement would necessarily change the character of the EU from intergovernmental to supranational, what requires a separate unanimity decision and national ratification. Such a Treaty amendment would, therefore, not only make the Art. 7 procedure more efficient, but also more legitimate. But even if Art. 7 procedure could be triggered more efficiently, a separate problem could arise. A Member State which is genuinely determined to continue with the serious and persistent breach of EU law, faced with Article 7 measures, might wish rather to withdraw from the EU subject to Art. 50. While such a choice may look surprising, it is not unthinkable that a national government, which has disregarded Art. 2 TEU values anyway, would be prone to seek legitimacy from the anti-EU national camp. A successful attempt to make Art. 7 more effective could result in its failure to ensure Art. 2 values. 

The second prong of the proposal suggests unqualified incorporation of human rights, as defined by the CJEU into the legal orders of the Member States. As EU law stands today, the CJEU can, as a rule, exercise jurisdiction where a situation involves more Member States then one, and when it concerns an economic activity, or when an area of law is directly regulated by EU law, such as is the case with equal treatment directives. Despite of the well established case law according to which Member States have to respect general principles of EU law and must not infringe EU law even in areas of their exclusive competence, unless they legitimately depart from EU law on grounds of the newly adopted Art. 4(2) TEU, as witnessed in Sayn-Wittgenstein or Runevič-Vardyn, there still has to be a trans-border economic activity at stake. As it stands today, EU law is helpless in cases of e.g. corporal punishment of State’s own nationals in public elementary schools, or arbitrary dismissal of judges and public servants. The reversed Solange proposal suggests incorporation of EU-distilled human rights into national legal orders. Let us imagine, for a moment that the CJEU changed its practice in the way proposed. The enforcement would still depend on willingness of national courts to refer to the CJEU and to enforce its opinions and on that point  I fully agree with Mattias Kumm that the proposal is highly dependent on ability/willingness of national courts to recourse to the 267 procedure. Why would a court in a genuinely non-democratic Member State wish to do that, unless some external coercion is applied? Failure to refer could be interpreted as an infraction on its own right, however, the ECJ has so far been extremely cautious in finding a failure on the side of national courts (see e.g. C-154/08 Commission v Spain). 

In other words, the reverse Solange approach directly depends on effectiveness of Art. 7 TEU coercion. Daniel Halberstam rightly draws the parallel with the US reconstruction amendments which were, indeed, imposed on the recalcitrant States by coercion. However, while in the United States there are two tiers of courts – state and federal – in the European union enforcement of EU law is entrusted primarily to national courts. The message is clear. If reversed Solange incorporation is to work, it has to be imposed on the Member States by the Art. 7 stick. The stick has to addressed both the political and judicial branch and it has to confer rights on individuals in order to generate legitimacy.

Where can such a stick be found? I suggest that the problem has to be addressed by a Treaty amendment that would allow an avenue for individuals to trigger infraction proceedings against a defaulting Member State, without preempting their right to effective legal protection of their EU-based individual rights before national courts. This approach is a well established one since Van Gend en Loos and now could be extended to human rights cases. The system I am suggesting is the following. An individual who consideres that a Member State has infringed one of the Art. 2 TEU values, may bring the matter before the European Ombudsman. The European Ombudsman shall, after having paid due regard to the matter, decide whether to institute infraction proceedings before the CJEU. The right to seize the European Ombudsman with a case could be extended to other privileged applicants, such as the European Human Rights Agency, and possibly others. The European Ombudsman could recourse to the legal service of the Commission for technical assistance. This procedure would not depend on Art. 7 declaration and would include protection of fundamental rights guaranteed under the Charter of Rights of the EU.

The proposed solution would, admittedly, require a Treaty amendment. However, the strength of this proposal lies in the avoidance of possible ultra vires objections. As Jan Komarek recently showed, the Czech Constitutional Court started to play with fire. Let’s make sure it does not spread to start a forest.

Bundesverfassungsgericht Creates a new Hurdle for the Lisbon Treaty

On June 30, 2009 German Federal Constitutional Court passed its judgment on constitutionality of ratification of the Lisbon Treaty. The key part of the decision is the following:

4. a) The Act Extending and Strengthening the Rights of the Bundestag and the Bundesrat in European Union Matters (Bundestag document 16/8489) infringes Article 38.1 in conjunction with Article 23.1 of the Basic Law insofar as rights of participation of the German Bundestag and the Bundesrat have not been elaborated to the extent required taking into account the provisos that are specified under C. II. 3.

b) Before the entry into force of the constitutionally required legal elaboration of the rights of participation, the Federal Republic of Germanyʼs instrument of ratification of the Treaty of Lisbon amending the Treaty on European Union and the Treaty establishing the European Community, signed at Lisbon, 13 December 2007 (Federal Law Gazette 2008 II page 1039) may not be deposited.

In brief, the Lisbon Treaty is not infringing the German Basic Law, however, the legislature did not comply with constitutional requirements when implementing constitutional guarantees of participation at European level. Accordingly, national legislation has to be changed, before ratification process can be completed.

Izbori za Europski parlament u Hrvatskoj

Vlada je na 30. sjednici prihvatila Prijedlog zakona o izborima članova u Europski parlament. Iz perspektive zabrane diskriminacije temeljem državljanstva zanimljive su ove odredbe:

Članak 5.

Za člana u Europski parlament može biti biran hrvatski državljanin koji ima biračko pravo.

Za člana u Europski parlament može biti biran državljanin druge države članice Europske unije, kojemu je odobren stalni boravak u Republici Hrvatskoj ako zadovoljava uvjete za ostvarivanje prava kandidiranja propisane ovim Zakonom i pod uvjetom da mu u Republici Hrvatskoj i državi članici Europske unije čiji je državljanin, nije pravomoćnom sudskom odlukom oduzeta poslovna sposobnost, odnosno da pojedinačnom presudom u kaznenom postupku ili presudom u građanskom postupku nije lišen prava na kandidiranje.

Čl. 10

Birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj imaju pravo biti birani za člana Europskog parlamenta i biraju članove Europskog parlamenta u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske.

Ukoliko ispravno razumijem ove odredbe, Državljani drugih država članica moraju imati odobren stalni boravak u RH da bi mogli glasati za EP (čl 5). Istovremeno, hrvatski državljani , ma i bez prebivališta u Hrvatskoj, mogu glasati u dipl-konz. predstavništvima.

Čl. 12 UEZ (non-discrimination on grounds of nationality) bi tražio da i državljani drugih dč koji nemaju prebivalište u RH mogu glasati pod jednakim uvjetima kao i hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u RH.

Direktiva 93/109/EC u svom čl. 9 propisuje:

CHAPTER II EXERCISE OF THE RIGHT TO VOTE AND THE RIGHT TO STAND AS A CANDIDATE

Article 9

1. Member States shall take the necessary measures to enable a Community voter who has expressed the wish for such to be entered on the electoral roll sufficiently in advance of polling day.

2. In order to have his name entered on the electoral roll, a Community voter shall produce the same documents as a voter who is a national. He shall also produce a formal declaration stating:

(a) his nationality and his address in the electoral territory of the Member State of residence;

(b) where applicable, the locality or constituency in his home Member State on the electoral roll of which his name was last entered, and

(c) that he will exercise his right to vote in the Member State of residence only.

3. The Member State of residence may also require a Community voter to:

(a) state in his declaration under paragraph 2 that he has not been deprived of the right to vote in his home Member State;

(b) produce a valid identity document, and

(c) indicate the date from which he has been resident in that State or in another Member State.

4. Community voters who have been entered on the electoral roll shall remain thereon, under the same conditions as voters who are nationals, until such time as they request to be removed or until such time as they are removed automatically because they no longer satisfy the requirements for exercising the right to vote.

Kako vidimo iz čl. 5 prijedloga zakona, državljani drugih država članica moraju dokazati da im je odobren stalni boravak u RH, dok državljani RH to ne moraju.

Da bi Prijedlog bio u skladu s Čl. 12 UEZ i Direkivom, postoje dvije mogućnosti:

- ili hrvatski državljani moraju imati stalni boravak u RH, pri čemu se jednaki kriterij primjenjuje na državljane država članica;

- ili državljanin države članice EU ne mora imati stalni boravak u RH već može glasati u diplomatsko - konzularnom predstavništvu.

Čitamo prijedlog dalje ...

Nacionalni suci i pravo EU

EU Law Blog prenosi nacrt Izvještaja o ulozi nacionalnog suca u europskom pravosudnom sustavu, uz prijedlog rezolucije Europskog parlamenta, koji je napisala Diana Wallis, zastupnica u Europskom parlamentu.

Izvještaj je sastavljen za Odbor za pravna pitanja EP-a. Uključuje rezultate opsežne ankete među sucima različitih država članica o tome koliko su upoznati i u kojoj mjeri primjenjuju europsko pravo. Za ilustraciju, najbolje je citirati sam izvještaj:

"A. whereas a survey carried out by the Rapporteur during the second half of 2007
highlighted:
– significant disparities in national judges' knowledge of Community law across the European Union, with awareness of it being sometimes very limited,
– the urgency of enhancing the overall foreign language skills of national judges,
– the difficulties national judges experienced in accessing specific and up-to-date information on Community law,
– the need to improve and intensify the initial and life-long training of national judges in Community law,
– the judges' relative lack of familiarity with the preliminary ruling procedure, and the need to reinforce the dialogue between national judges and the Court of Justice,
– the fact that Community law is perceived by many judges as excessively complex and opaque,
– the need to ensure that Community law lends itself better to application by national judges"

Što se tiče konkretnih pokazatelja, samo nekoliko primjera:

- 94% anketiranih sudaca u Francuskoj smatraju da su slabo upoznati s postupkom za donošenje odluke o prethodnom pitanju (preliminary ruling).
- 8% sudaca ne zna kako pristupiti informacijama o pravu EU; od onih koji znaju, samo 18% to čini redovito. 17% to ne čini uopće.
- 61% anketiranih sudaca nikad nije pohađalo obrazovni program vezan uz pravo EU.

Očito je da Hrvatska kao potencijalna članica nije jedina koju čeka mnogo posla u pripremanju sudaca.

Puni tekst izvještaja nalazi se ovdje.